Bio je to, zbog prehlade s kojom sam se borila, vrlo iscrpljujući vikend. Imala sam za raditi, a ujedno sam željela i što više vremena provesti sa svojom djevojčicom. Ma klasične dileme većine zaposlenih mama: provodimo li dovoljno vremena sa svojom djecom, zaboravljajući pri tome kako je važna kvaliteta provedenog vremena, a ne isključivo količina. U nedjelju predvečer sam nakratko ostala sama, jer je moja djevojčica otišla na igranje sa svojim prijateljima u susjedni stan. Da, imamo jako veliku sreću da živimo upravo do njezinih prijatelja, pa su onda klinci malo kod nas, malo kod susjeda, samo prelaze iz stana u stan. I tako dok sam uživala u samoći, jer iako svoju djecu volimo najviše na svijetu, ponekad nam je potrebno i malo mira i tišine, pojavili su se na vratima: Batman, Vatrogasac i Gusar. U par sekundi su u dnevnom boravku namontorali poligon od mekanih jastuka za skakanje sa kauča na tepih i igre su započele. Sklonila sam se u kuhinju, oazu mira, i u potpunosti se isključivši od galame i buke, počela jesti kokice. U tom trenutku dolazi Batmenica i pridružuje mi se u uživanju u kokicama. I dok nas dvije tako u tišini jedemo kokice, ona pogledom kao nezainteresirano skenira kuhinju: „Znaš, kuhinja vam je u neredu.“ Kao dijete koje su upravo prekorili, a koje se pretvara da ga to uopće ne dira, samo sam „bezbrižno“ odmahnula rukom i odgovorila: „A da, tako ti je to kad imaš djecu.“ Uzimajući u obzir da kada je spominjala nered, zasigurno je mislila na pregršt kolaž papira kojima je kuhinjski stol bio zatrpan, jer je moja mala većinu dana izrađivala božićne ukrase. Pogledala me je prodornim pogledom i odgovorila: „Pa mi imamo dvoje djece“, misleći pri tom na sebe i brata u svojoj obitelji, „pa nam je kuhinja zlatno uredna.“ Nisam uopće htjela ulaziti u daljnju raspravu što joj to zapravo znači „zlatno uredna kuhinja“. Nakon tako iscrpljujućeg vikenda, zaključila sam da mi to trenutno ne treba, pa sam samo nastavila jesti kokice, ignorirajući ono što je rekla. No ne zadugo. U slijedećem trenutku me je Batmanica opet značajno pogledala i zaključila: „ Znaš što ja mislim. Ja mislim da taj nered radiš ti.“ Tada je napunila punu šaku kokica i mrtva hladna napustila kuhinju, ostavivši me nepomičnu u čudu i tišini svojih misli. Htjela si ja to priznati ili ne, nije bio nered samo od kolaž papira na stolu, bilo je i svakojakih sitnica po kuhinjskim pultovima. Počela sam razmišljati o odgovornosti te kako vrlo lako skliznemo u obrazac da je prebacimo na nekog drugog.
Nakon godina i godina rada s ljudima, uviđam kako je upravo ta odgovornost često ono što tako teško prihvaćamo, a tako lako prebacujemo na druge. A upravo je u njenom prihvaćanju i ključ našeg izlječenja. Pa tako ljudi krive svoje roditelje i otužna djetinjstva za svoj život, ne uviđajući da život koji žive sada, ovisi isključivo o njima, a ne o prošlosti. Onda opet oni koji su u lošim vezama krive svoje partnere za to što se osjećaju loše, ne uviđajući da koliko god se ti partneri loše ponašali i odnosili prema njima, ipak su oni ti koji odlučuju ostati u tim vezama, tražeći za to silna opravdanja i racionalizirajući tuđe postupke i ponašanja, ne uviđajući vlastiti doprinos cijeloj priči. Pa se krive kolege, poslodavci, sistem, država, itd., za loše radne uvjete te niz tegoba povezanih sa negativnom atmosferom i klimom na poslu, dok smo zapravo mi ti koji ne poduzimamo potrebne korake kako bismo to na neki način promijenili. I još pregršt drugih scenarija u kojima odgovornost za svoj život vidimo u drugima. Jer istina je da stvari nisu crno-bijele. I da iako je moja djevojčica napravila nered na kuhinjskom stolu svojim kolaž papirom, djelomično sam ga napravila i ja odlaganjem razno raznih nepotrebnih stvari i stvarčica koje u kuhinju ne pripadaju. No, dok god odgovornost vidimo u drugima i njihovom ponašanju, odlučujemo vidjeti samo dio slike, te na taj način teško da možemo nešto promijeniti. Tada nismo svjesni vlastite odgovornosti i moći, koje vode u preuzimanje aktivne uloge koja nam je potrebna želimo li postići određene promijene. A upravo je to i krajnji cilj psihoterapije: naučiti preuzeti odgovornost za sebe i svoj život! Jer da, možda smo imali loše djetinjstvo, ali to je prošlo i sada smo konačno, na našu sreću ili nesreću, mi sami odgovorni za svoj život, dok naš životni put ovisi isključivo o nama. Jer da, možda mislimo da imamo neke nedostatke, tjelesne i/ili psihološke, ali jesmo li svjesni svojih prednosti i kako da ti naši umišljeni ili pravi nedostaci postanu naše prednosti? Jer da, možda smo u lošim vezama, imamo prijatelje koji nas iscrpljuju svojim problemima i nezadovoljni smo na poslu, ali ne zaboravite, mi smo ti koji odlučujemo ostati u tim vezama i odnosima. Mi smo ti koji smo odgovorni za vlastiti život i odluke koje donesemo!
Kada bi svojem djetetu željela skrenuti pažnju kako su igračke razbacane po cijeloj kući, nerijetko bi dobila odgovor: „ A takva sam kakva sam. Takvu si bebu rodila.“ Hm, domišljato i lukavo zar ne? No važno je da znate da je upravo to trenutak kada učimo odgovornost, jer odgovornost se uči, istražuje i izgrađuje još u djetinjstvu, kroz različite situacije i odnose. Ona nije nešto konačno što postignemo i tu je kraj priče. Odgovornost je nešto što se uči i prihvaća cijeli život. U novim situacijama i pod drukčijim životnim okolnostima, iznova i iznova učimo kako biti odgovorni prema sebi i drugima. Važno je da znamo da za mnoge stvari u svojem životu nismo krivi, ali to ne isključuje da smo sposobni preuzeti odgovornost za svoj život. A upravo je naša odgovornost u odluci da ćemo učiti i istraživati puteve kako sve biti odgovoran, a sve ostalo onda ide samo od sebe. Jer osobni rast počinje kada odlučimo preuzeti odgovornost za vlastiti život!
