Trenutačni standardi ljepote, bar koliko sam ja upoznata, nalažu da žene budu što mršavije, imaju što veća usta i to tkz. poznata “pačja” usta, kakva su se nekada prije smatrala defektom, silikonske grudi, obraze i stražnjicu, itd., i naravno da zauvijek izgledaju mlado. No kada se žena “dotjera” po tim trenutačnim standardima ljepote, većina će joj prigovoriti da je “plastična”. A kada je prirodna i izbjegava plastične operacije i razno razne korekcije svojeg izgleda, onda ju se zna čak i savjetovati koje korekcije i zbog čega bi trebala napraviti na sebi. I to dosta često, ne bi vjerovali, upravo žene “dobronamjerno” savjetuju druge žene, ali i muškarci, naravno isto tako “dobronamjerno”. No zapamtite, ljudi često one nedostatke koje nesvjesno prepoznaju kao svoje vlastite, ono što misle da njima samima na neki način nedostaje, vide i prepoznaju u drugima. Jer ne možemo govoriti ništa, a da zapravo ne govorimo o sebi. I na kraju kada zbrojimo sve ono što bi žena trebala i što ne bi trebala biti, odnosno kako bi trebala izgledati i pri tome naravno ne biti “plastična”, pitam se kako zadovoljiti jedne i druge kriterije? Jer ispada da ste ili “plastični” ili da svoj izgled trebate popraviti pokojom korekcijom. Kako onda raditi korekcije, a ne biti plastičan? I naravno pri tome biti zadovoljan sam sa sobom? Kako onda zadovoljiti sve te silne kriterije koje nam diktiraju trenutačni standardi ljepote? Jer zapamtite, ono što priznajemo kao lijepo kroz vrijeme se mijenja. Jeste li se ikada zapitale u čiju definiciju ljepote se uporno pokušavamo uklopiti i moramo li se zaista u nju uklopiti? I kako smo uopće i dopustile da postane naša vlastita?
Istina je da netko tko se ne osjeća dobro u svojem tijelu i sa samim sobom, pa i u životu općenito, plastičnom operacijom i/ili pokojom korekcijom vlastitog izgleda to može postići na kraće vrijeme, no najvjerojatnije će mu trebati svako malo nove korekcije da bi se opet osjećao dobro u svojoj koži. Pa što mislite zbog čega se mnogi poznati, usprkos svom novcu kojega imaju, uspiju unakaziti – jer su to zapravo igre bez granica. I ako je plastična operacija rješenje na vaše nezadovoljstvo izgledom, koji se ne uklapa u trenutačno iskreirane standarde ljepote, koji nam se neprestano nameću preko razno raznih medija i društvenih mreža, možda bi bilo dobro prije bilo kakvih korekcija, prije nego li se zavrtimo u začarani krug beskonačnih pokušaja da postanemo zadovoljni svojim izgledom, a posljedično i samim sobom, prije nego li se zavrtimo u začarani krug trenutačnog zadovoljstva vlastitim izgledom koje brzo prolazi, uložiti u dobru psihoterapiju i rad na sebi, koji nam mogu pomoći da zaista otkrijemo kako početi voljeti sebe i svoje tijelo i kako postati zadovoljan sobom i svojim životom. Jer nerijetko oni koji nisu zadovoljni svojim životom, ne razmišljajući o tome, isto pokušavaju popraviti kolekcijom izgleda, misleći da ako budu izgledali kako nam to diktiraju trenutačni modni trendovi, onda će zasigurno postati sretni, zadovoljni i ispunjeni. Kad ono iznenađenje – jedino što zapravo s vremenom postaju je sve nezadovoljniji vlastitim izgledom kojeg je svako malo potrebno nanovo korigirati i popravljati. Jeste li se ikada susreli sa ljudima koji vam na prvi pogled možda i nisu bili baš tako lijepi, no kada su progovorili i kada ste ih upoznali, postali su vam prekrasni. I obrnuto, s onima koji su vam bili lijepi sve dok ih niste upoznali. E pa upravo je to tajna ljepote. Zato prestanite juriti za nedostižnim i izmišljenim standardima ljepote koji se kroz vrijeme mijenjaju, pa ono na što smo nekada gledali kao na ružno i defektno, postaje lijepo i obrnuto. Istina je da ćete drugima biti lijepi tek onda kada sami sebi postanete lijepi, a to je moguće kada se naučite voljeti.
Često mi žene jedne drugima znamo dijeliti komplimente poput: “Nikada ne bi rekla da imaš toliko godina.”; “Nikada ti ne bi dala te godine.”, radilo se o ženi u 20-im, 30-a, 40-ima, 50-a, 60-ima, itd. Pokazujući kako je zapravo uvijek poželjno izgledati mlađe, neovisno o tome koliko godina zapravo imamo. Pitam se zbog čega smo pristale na takvu definiciju ljepote? Da, mladost nosi sa sobom glatko lice, manje celulita i najvjerojatnije i pokoju kilu manje, ali isto tako dosta često nosi i nepromišljenost, nestabilnost, nesigurnost, nedefiniranost, manjak iskustva, itd. Dok zrele godine sa svojim borama, celulitom, kilama i još mnogo čime, nose iskustvo, mudrost, stabilnost i moć koju nismo imale u mladosti. Tada prvi put zaista čvrsto stanemo na svoje noge, sigurne u sebe, jer postanemo svjesne svojih mogućnosti i svoje moći. Pa zbog čega bi nam onda kompliment bio da izgledamo mlađe? Trebale bi se ponositi da godine na našem izgledu oslikavaju svo naše iskustvo i mudrost koju smo stekle tijekom njih.
Tog jutra se je, kao i svakog drugog jutra, probudila, pogledala u mobitel, ali začudo nije bilo novih poruka. Napravila si je malu zdjelicu zobenih pahuljica za doručak, nakon čega se je istuširala, našminkala, namirisala i obukla po najnovijoj modi. Krenula je na druženje s prijateljicama. Kada je stigla u najpopularniji kafić u gradu, odmah je ugledala svoje društvo. No kada je sjela za stol s njima, nastao je muk i svi su je u čudu gledali, jer je nitko od njih nije poznavao. Nakon beskonačnih pokušaja da objasni tko je, otišla je u uvjerenju da su se prijateljice nešto naljutile na nju, te da ju na taj način kažnjavaju. Odlučila je skoknuti do ureda, no nisu je pustili u zgradu, jer su tvrdili da ne znaju tko je. Ni u njezinom omiljenim dućanu nisu znali tko je. A ni susjedi je nisu pozdravljali, jer je navodno nisu poznavali… Slijedećih par dana su joj se situacije ponavljale, dok su svi koje je poznavala tvrdili da ne znaju tko je. Bila je očajna.
Jedan od tih dana imala je zakazan i tretman zatezanja lica, no odlučila je da nema smisla ići, jer je ionako više nitko ne poznaje, pa joj je postalo svejedno izgleda li mlađe ili ne. Cijeli dan je pokušavala dokučiti tko je zapravo ona, no na pamet su joj padale samo razno razne uloge koje je imala, kao npr. poslovna žena, prijateljica, kćer, itd., koje sve do jedne sada više nisu bile bitne, jer je nitko nije poznavao. Te večeri je zaspala u suzama.
Slijedećeg jutra se je probudila oslobođena svega onog što se očekuje od nje da bude. Mogla je biti bilo tko god. Za doručak joj se nisu opet jele zobene pahuljice, a nije joj se dalo niti sređivati i šminkati kao i svakoga drugog dana. Na brzinu se je obukla u najudobniju odjeću koju je imala i odjurila u park, te uz cvrkut ptica i lagani povjetarac uživala u novom danu i sunčevim zrakama koje su se probijale kroz guste krošnje drveća. Cijeli dan je provela uživajući u sebi i u otkrivanju onoga što je zaista veseli. Navečer je po prvi put spokojno zaspala, jer je konačno znala tko je, oslobođena svega onog što bi morala i trebala biti. Kada se je ujutro probudila i pogledala u mobitel da vidi koliko je sati, dočekalo ju je pregršt novih poruka, a susjeda ju je pozdravljala dok je otvarala prozor spavaće sobe. Ukratko, sve je bilo kao prije, makar ona više nije bila kao prije i više nikada neće biti ista – ona je sada znala tko je.
