Je li vrijedno uništiti odnos sa djetetom zbog ideje da je dobar školski uspjeh ključan za kvalitetan život u budućnosti?
Koliko puta ste se naljutili na vlastito dijete jer po vašem mišljenju ima loše ocjene u školi, jer ne želi učiti, jer ne želi ići u školu, itd.? Bez da bi se zapitali i pokušali razumjeti zbog čega se dijete tako ponaša? Jedino vam je na pameti bio školski uspjeh. Koliko ste samo puta školu i školski uspjeh stavili ispred vlastitog odnosa sa djetetom jer ste mu najvjerojatnije željeli samo najbolje? Pa ste se tako s njim svađali, prepirali, ljutili na njega, vikali, prijetili, nerazgovarali s njim, te ga kažnjavali na razno razne druge načine. Ukratko, bili u lošem odnosu sa djetetom zbog školskih postignuća, odnosno “nepostignuća” po vlastitom sudu. A djeca se ne ponašaju uvijek u skladu s onim što su nas naučili kako bi se morali ponašati, da bi kasnije imali “uspješan” i “dobar” život. Jer djeca nisu naše kopije koje razmišljaju na isti način kao i mi, već su prave pravcate osobe sa vlastitim stavovima, interesima i pogledima na svijet, pa tako neki više vole formalne oblike učenja, a neki manje, dok im škola ne mora nužno biti na istoj listi prioriteta kao i nama. Njima su neke druge stvari puno bitnije, no odraslima je ponekad to tako teško shvatiti, kao da su zaboravili da su nekad i oni bili djeca. I naravno, ne treba zaboraviti kako djeca uče kopiranjem našeg ponašanja, tako da često djetetu nije dovoljno samo reći što i kako bi trebalo napraviti, puno efikasnije i učinkovitije je kada se i mi odrasli tako ponašamo, pa mu na taj način konstantno pokazujemo svojim primjerom. Jer zapamtite, važnost školovanja, kao i odgovornost prema sebi, vlastitom životu i svojim obavezama, djeca neće naučiti iz naših uputa, direkcija i savjeta, već opažanjem naše osobne odgovornosti koju tako često kopiraju od nas. Koliko sam se samo puta u praksi susrela sa roditeljima koji bi željeli da se njihovo dijete drukčije odnosi prema školskim obavezama i ima drukčije vrijednosti i poglede na život, dok su ti isti roditelji u potpunosti bili nesvjesni kako je dijete taj model vrijednosti i odgovornosti preuzelo kopirajući njih i njihovo ponašanje.
Garantira li nam “dobar” školski uspjeh, sretan život kasnije?
Naučili su nas da dobar školski uspjeh znači i dobar život u budućnosti, a svojem djetetu naravno da želimo samo najbolje. No je li to zaista tako? Imaju li dobar život samo oni sa dobrim školskim uspjehom ili možda postoje i neki drugi faktori koji utječu na to? Poznajete li možda i one koji su nekada bili dobri u školi, a po vašim kriterijima danas nemaju dobar život i obrnuto? Jer ključne stvari za sretan i ispunjen život nisu dobar školski uspjeh i diplome, već dobra slika o samome sebi, emocionalna otpornost, konstantno razvijanje emocionalne inteligencije, kao i vjera u samog sebe da nešto možemo, a to se može postići kada smo u djetinjstvu okruženi ljudima koji vjeruju u nas i naše sposobnosti, te nam pomažu jačati vlastite resurse i jake strane, bez obzira na to što oni misle da bi bilo dobro za nas, bez obzira na svoje vlastite ideje, uvjerenja i stereotipe. Stoga, ima li smisla narušavati odnos sa djetetom zbog nekakvog mita, dok umjesto rješavanja problema, stvaramo dodatne probleme i sebi i djetetu, koje se posljedično mora baviti njima? I naposljetku, znači li djetetu škola isto što i nama i ima li iste ambicije kao i mi? A ako nema, koje su to njegove ambicije i njegovi interesi, te kako ih uopće i može otkriti, ako se cijelo vrijeme bavi našim ambicijama i skrivenim željama?
Što sve dijete treba znati prije negoli krene u školu?
Promatrajući kakve ideje imamo vezano za ostvarivanje školskog uspjeha, sve češće se pitam stavljamo li preveliki naglasak na formalno učenje i školovanje? I što s time dobivamo? Jer često već i prije samog polaska u školu, kreću ti pritisci i stres vezani za usvajanje školskog gradiva. Iz priča roditelja čujem kako se djeci prije polaska u školu unajmljuju učitelji ili neki “stručnjaci” s ciljem pripreme za školu. Uči ih se ono što bi trebali učiti u prvom razredu. Uči ih se čitati, pisati, zbrajati, oduzimati, itd. Jednom mi se je jedna mama požalila kako su u prvom razredu sva djeca, osim njezinoga, već znala čitati i zbrajati. Kao stručnjak sam bila užasnuta da se već od samog početka stavlja takav naglasak na natjecateljsko postizanje “uspjeha” na području formalnog školovanja, dok se uvelike negira i zaboravlja kako sve to može utjecati na mentalno zdravlje djeteta. Bilo mi je žao te djece na koju se još prije polaska u školu vrši takav pritisak i usađuje jedna vrlo nezdrava ideja “uspjeha” i potrebe za natjecanjem s drugima. Dok sam se kao majka zapitala, želim li da moje dijete bude jedino u razredu koje ne zna čitati i zbrajati, te da već u prvim danima svojeg školovanja osjeti sve negativne značajke te natjecateljske školske sredine? Da se osjeća drukčije, da misli kako zaostaje za većinom, koja je navedene vještine svladala prije samog polaska u školu? Pa jesmo li svjesni što na taj način činimo svojoj djeci kada u fokus stavljamo isključivo i samo postizanje dobrog školskog uspjeha? I kakva je to atmosfera i nezdrava klima u takvim razredima? Osobno ne bi voljela da moje dijete dođe u takav razred. No čini mi se da nažalost većina onih koji se tako odnose prema svojoj djeci, što posljedično ima utjecaj i na svu drugu koja moraju ići u takve razrede, nisu zapravo niti svjesni koje to posljedice ima na mentalno zdravlje djece. Oni su uglavnom slijepo vođeni mitom o važnosti školskog “uspjeha” i idejom da je važno biti bolji od drugih. Jedno je kada dijete uči iz interesa i urođene mu znatiželje koja ga pokreće. No sasvim je drugo kada smo mi inicijatori toga što i kako bi dijete trebalo i moralo usvojiti prije polaska u školu kako bi imalo “dobre” ocjene i bilo “bolje” od drugih, a tiče se većinom gradiva koje bi se trebalo učiti u samoj školi. Čini mi se kako smo postali toliko opsjednuti onim što mislimo da je “uspjeh” i time da ga pokažemo na van drugima, da se često sve te naše želje i frustracije neizbježno lome na našoj djeci, ne razmišljajući o tome što im time činimo. Ako nam je važno da dijete zna čitati, pisati, računati, zbrajati i tko zna što sve ne prije škole, ako nam je važno da je dijete uključeno na bezbroj različitih aktivnosti, možda je vrijeme da se zapitamo što to govori o nama? Koje to ideje, uvjerenja i predrasude stoje iza tog našeg način razmišljanja? I što s takvim načinom postupanja činimo svojoj djeci, te s kakvim će se sve posljedicama po mentalno zdravlje morati nositi u budućnosti? A kada dijete ne uspije usvojiti ono što smo zamislili da bi trebalo, onda dijete kažnjavamo na različite načine kroz odnos koji imamo s njime, te na taj način stradava taj odnos, koji nam služi kao sredstvo za postizanje vlastitih iracionalnih ciljeva. Dijete se prije polaska u školu treba znati igrati, treba se osjećati sposobnim i vrijednim u ostvarivanju različitih odnosa s drugima, potrebno ga je učiti kritičkom načinu razmišljanja, a ne koje kakvim “ispravnim” i “neispravnim” odgovorima, koje mi želimo ili ne želimo čuti. Treba se naučiti osjećati dobro u svojoj koži, znati se sviđati sam sebi i poštivati se. Znati suosjećati sam sa sobom, ali i s drugima. Trebamo ga naučiti kako da bude svoj, da se zna cijeniti i voljeti upravo takav kakav je, te da bude sposoban prepoznati resurse i vrijednosti u sebi i u drugima. Trebamo ga naučiti kako su i on i drugi vrijedni ljubavi. Jer psihički i emocionalno zdravo i stabilno dijete je sposobno usvojiti ono što škola i školski zahtjevi stavljaju pred njega, jer ima taj potrebni stabilitet unutar sebe. S takvim djetetom ne trebamo sjediti po cijele dane i učiti s njim, jer je ono to sposobno samo.
Škola i instrukcije
Već duži niz godina smo svjedoci kako velika većina djece da bi uspješno savladala školsko gradivo, mora pohađati razno razne instrukcije izvan škole. I već dugo se pitam zbog čega je to tako? Je li to zbog toga što smo postali toliko opsjednuti važnošću školskog uspjeha i toga da moramo biti “bolji” od drugih ili je gradivo preopširno i preteško da ga većina djece ne može savladati? Najvjerojatnije je i zbog jednog i drugog, a vrlo lako još i nečeg trećeg. No u svakom slučaju, vjerujem da ćemo se složiti u jednom – ako djeci nakon škole trebaju još i instrukcije da bi savladali školsko gradivo, onda tu nešto gadno ne valja. Jer čemu onda služi škola? Većina djece bi trebala moći veliku većinu stvari naučiti na nastavi, a izvan nastave bi trebala biti posvećena sebi i svojim interesima, a ne da im škola okupira cijeli cjelcati život. Pa zamislite da vi od kad se ujutro ustanete do kad idete spavati, cijeli dan radite samo jednu te istu stvar, biste li uživali u tome ili bi vam se nakon nekog vremena to zamjerilo i zgadilo? Mislim da bi nam mentalno zdravlje djeteta trebalo biti vodilja kroz strukturiranje školskog sistema i nastavnog gradiva, a nekako kao da upravo na njega često zaboravljamo. Jer instrukcije nakon škole zasigurno ne pridonose mentalnom zdravlju djeteta, već upravo suprotno. Tada djeca nakon nekog vremena otupe i malo po malo počinju gubiti bilo kakav interes za školom i učenjem. A kada dođe do toga da su djetetu potrebne instrukcije, onda je vrijeme da se zapitamo što se događa i što nije uredu!
“Ako ne budeš učio, nećeš se moći upisati u dobru srednju školu!”
Koliko puta ste čuli nekoga kako to govori svojem djetetu ili možda čak i vi to govorite svojem djetetu kako biste ga motivirali da se više trudi i uči, pa da može upisati tu “bolju” školu i onda imati “bolji” život? No što to znači, da srednje škole za koje ne trebaju odlične ocjene nisu dovoljno dobre, a zanimanja koja dobijemo nakon što ih završimo, nisu dovoljno vrijedna? Je li to zaista poruka koju želimo i dalje slati svojoj djeci kada im govorimo kako moraju imati dobre ocjene kako bi upisali “dobru” školu, jer sve ostalo nije vrijedno i ne valja? I onda opet, zar je jedino bitan onaj formalni način učenja i ono što se uči u školi? A što je sa drugim učenjima u životu, kao npr. učenju socijalnih vještina, podizanju emocionalne pismenosti, kritičkom načinu razmišljanja, učenju prihvaćanja sebe i drugih, itd.? Što to točno dobivamo forsiranjem “dobrih” škola, umjesto da djetetu damo priliku da u nečemu bude dobro, te da se zbog toga i osjeća uspješno i dobro? Jer upravo ga tako potičemo da se trudi kako bi bio loš i osjećao se nesretnim i neuspješnim. Jeste li se zapitali kakvu poruku s time šaljemo svoj djeci? – Da mogu biti sretni, zadovoljni i uspješni smo oni koji upišu “dobru ” srednju školu, a po mogućnosti kasnije i fakultet, te da većina strukovnih škola, a posljedično kasnije i zanimanja koje steknemo nakon njih, ne vrijedi. I što takvim načinom dobivamo? – Puno neuspješne i nesretne djece u tkz. “dobrim” školama, koja najvjerojatnije nikada neće realizirati svoje potencijale, a kamoli uživati u poslu koji rade. A važno je izabrati posao koji volimo, jer veliku većinu svojeg života provedemo radeći. Zato ne dopustite da vam nekakve ideje i mitovi o važnosti “dobrog” školskog uspjeha, naruše odnos sa djetetom. Ako vaše dijete odraste u samosvjesnu osobu koja vjeruje u sebe, te nauči preuzeti odgovornost za vlastiti život, koji za nju ima smisao, onda će biti sretno, ispunjeno i uspješno u životu. A nikakve “dobre” ocjene mu to neće omogućiti i donijeti.
Ocjenjivanje kao oblik zlostavljanja?
Jednom sam negdje pročitala kako ćemo najvjerojatnije kroz neko vrijeme zaključiti da je ocjenjivanje u školi oblik zlostavljanja djece, jednako kao što smo kroz neko vrijeme zaključili da je i uporaba fizičke sile u odnosu prema djetetu zapravo zlostavljanje djeteta, a ne odgojna metoda kao što se nekad mislilo. Jer kad bolje razmislite, velika većina djece na školske obaveze i forsiranje što boljeg školskog uspjeha, te na školu općenito, reagira simptomima sličnim simptomima zlostavljanja, te se pitam je li to zapravo cilj obrazovanja da se djeca u školskom sistemu osjećaju loše? U praksi djeca većinom najveće teškoće na emocionalnom području i planu ponašanja iskazuju upravo kada pred njih stavljamo iznimno puno školskih obaveza te ih pri tome ocjenjujemo, očekujući da budu što bolji. Tada uglavnom najčešće zaključimo kako s djetetom nešto nije uredu, bez da bi uzeli u obzir činjenicu da školska sredina zapravo i nije uvijek najzdravija sredina za djetetov razvoj, s obzirom na razno razne pritiske kojima je dijete u njoj izloženo. Uvjerena sam kako će se kroz neko vrijeme i naš školski sistem promijeniti na način da više ne bude ugrožavajući i zlostavljajući za djecu pod izlikom kako je formalno školsko obrazovanje najvažnije. Jer u konačnici onda i to obrazovanje valja staviti pod upitnik. No promjene se ne događaju preko noći, a za one velike je potrebno nešto vremena. A kada želimo mijenjati svijet, potrebno je prvo početi od sebe. Jer sve željene promjene kreću upravo od nas samih i ovise o nama. A prva i najvažnija promjena u cijeloj ovoj priči je promjena našeg odnos prema djetetu i potrebe da ga narušavamo zbog nekakvog mita o školskom “uspjehu”. Jer slažem se da je obrazovanje važno, no isto tako je još i važnije na koji način se ono provodi i koju cijenu plaćamo za to. Sigurno se sjećate one stare iz djetinjstva: “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.” Da, tako su nam govorili i tako je to navodno trebalo i biti. Osobno sam se uvijek pitala što je to tako lijepo u tom stresu i potrebi za stalnim dokazivanje i postizanje “dobrih” rezultata, i bi li škola zaista trebala biti takva? Ili je konačno vrijeme da stvorimo neku novu Školu koja će nam utrti put ka novom i drukčijem razumijevanju sebe, drugih i svijeta, koja će potaknuti našu individualnost, potencijale i resurse, koja će nam omogućiti neki drukčiji način življenja i pomoći nam da se osjećamo doraslim problemima s kojima ćemo se u životu susretati?
Roditelj kao sigurna luka ili izvor problema i frustracija?
Klinci često kada ih okupiraju školski problemi i kada ne znaju kako se nositi s njima, počnu manifestirati teškoće na planu ponašanja i emocionalne teškoće, odnosno osjećati se loše i ponašati se u skladu s time. Tada je važno da se sjetimo da im je zasigurno teško, da pate i ne znaju kako riješiti sve te silne probleme, te kako svoj život dovesti u red. I upravo zato sm ili sigurno utočište od kuda će crpiti snagu i energiju za rješavanje problema s kojima se suočavaju. Zadnje što im tada treba su još i svađe s nama, naša ljutnja i nerazumijevanje, jer ne trebaju im još i dodatni problemi. Problema ionako imaju dovoljno. Treba im sigurna
luka gdje mogu doći po utjehu i ljubav i u kojoj mogu doći do rješenja problema s kojima se suočavaju. Jer roditelji nažalost ne mogu riješiti probleme s kojima se njihovo dijete mora nositi, to jedino može dijete samo. A većina roditelja misli da će, ako se ljuti na dijete zbog škole i/ili posljedično lošeg ponašanja, postići željenu promjenu, a događa se upravo suprotno – dijete umjesto da se bavi problemima vezanim za školu, mora se baviti novonastalim problemima u odnosu sa roditeljem, na što se premjesti cijeli njegov fokus i jednostavno više ne ostane ni vremena, ni energije za suočavanje sa školskim problemima.
Zlatna formula za uspjeh
Svjetski poznati psihoterapeut Irwin Yallom je u jednoj od svojih knjiga ispričao priču o ocu i kćerci, i o tome kako često iz vlastite pozicije ne vidimo perspektivu onog drugog. Pa su tako otac i kći vozeći se autom, opisivali potok i krajolik svatko na osnovu onoga što je vidio kroz svoj prozor. I dok je jedan vidio prekrasan potok, drugi je vidio potok zatrpan smećem. Tu je došlo do nerazumijevanja među njima, jer su bili uvjereni kako onaj drugi vidi potok na pogrešan način. I tek kada su bili u prilici pogledati kroz prozor onog drugog, tek tada su mogli shvatiti da postoje dva različita potoka, jedan idilični i čist, a drugi zagađen i zatrpan smećem. Istina je da često ne razumijemo poziciju onog drugog jer ne vidimo stvari kroz “njegov prozor”, a kada dođe do problema u odnosu između roditelja i djeteta zbog neslaganja oko škole, dobro bi bilo da se roditelj malo nagne preko djeteta i pogleda kroz “njegov prozor”. Stvari će mu tada biti puno jasnije. A kada dođe do nerazumijevanja i emocionalnih tenzija u odnosu vas i djeteta zbog školskih poteškoća i neslaganja, zastanite i duboko udahnite. Ne dozvolite si da upadnete u emocionalni kaos, već radije mirnim tonom i staloženošću svoje dijete pozovite u vlastiti unutarnji mir. I zapamtite: “Djeca trebaju ljubav posebno onda kada se čini da je ne zaslužuju.” -Harold Hulbert
