„Život nije samo imati dobre karte, već i dobro odigrati čak i kad su loše.“ Jack London
Iako ponekad mislimo da su nam potrebne, jer nam između ostalog daju i neki nazivnik za određenu poteškoću i kao da pridonose stvaranju reda u struci i stručnom djelovanju, smatram da mogu biti vrlo štetne i obmanjujuće. Vjerujem da većina onih koji su se u svojem radu na području mentalnog zdravlja i psihosocijalnog rada susreli s dijagnozama ima iskustvo kako ih je puno lakše dati nakon prvog intervjua ili uvodnog razgovora o problemskoj situaciji, dok kroz samu terapiju, kako sve više i više upoznajemo osobu i stvaramo odnos s njom uviđamo koliko je posebna i jedinstvena, kao i što je njezina poteškoća posebna i jedinstvena, te se sve više i više ne uklapa u određene dijagnostičke kriterije. Na samom početku smo je vrlo lako vidjeli kroz prizmu određene dijagnoze, ali što je bolje upoznajemo, to postajemo svjesniji da ne postoji dijagnoza u koju bismo ju mogli ugurati. Kada osoba zbog određene poteškoće dođe kod nas, poklanja nam svoje puno povjerenje da joj pomognemo kod rješavanja spomenute poteškoće i vjeruje našim opisima nje same, kao i njezine poteškoće.
Dijagnoze i ostali opisi osobe s kojom radimo mogu djelovati kao samoispunjavajuće proročanstvo te daju osobi sliku o samoj sebi s kojom će otići od nas. Svoj rad ne temeljim na dijagnozama jer mislim da se time čini više štete nego koristi. Postoji priča o mladiću koji je imao nisko samopouzdanje i osjećao se bezvrijednim, stoga je došao do poznatog mudraca da mu pomogne da postane bolji, budući da su ga drugi omalovažavali. Mudrac je pristao pomoći mu, ali tek kada mu mladić pomogne prodati prsten. Dobio je upute da ga nikako ne smije prodati za manje od jednog zlatnika. Mladić je cijeli dan na tržnici pokušavao prodati prsten, ali bezuspješno. Kasno navečer se vratio mudracu rekavši da mu je žao, jer da koliko god se trudio, nije uspio prodati prsten koji je bezvrijedan poput njega. Potom ga je mudrac poslao zlataru kako bi on odredio koja je prava vrijednost prstena. Zapanjeni mladić se u čudu vratio s obzirom na to da je zlatar vrijednost prstena procijenio na najmanje 50 zlatnika. Na to ga mudrac zapita zbog čega ide kroz život trudeći se da neki nebitni ljudi otkriju njegovu pravu vrijednost kad je i on kao taj prsten, vrijedan i jedinstven. Mislim da je upravo to moja zadaća, ali i posao kao psihoterapeuta da kod onih koji dođu kodmene po pomoć i podršku vidim njihove snage, jake strane, njihove resurse te da im na taj način pomognem da i sami preuzmu takvu sliku o samom sebi. Da vidim njihove vrijednosti te im na taj način pomognem da ih i oni prepoznaju kod sebe. Jer svi smo mi zapravo prepuni vrijednosti, snaga i resursa, samo nam ponekad treba netko da to prepozna kod nas…
