Kao mala je bila bucka, a onda se je s odrastanjem izdužila, te pri tom i smršavila. Neko vrijeme je bila presretna svojim novim izgledom, no ne zadugo. Krenuo je pubertet, te je trend bio biti što mršaviji. A koliko god da si bio mršav, uvijek je moglo još mršavije, stoga je konstantno živjela u iluziji kako bi bila sretna i zadovoljna sobom kada bi bila samo još malo mršavija. I tako je krenuo život, te koliko god mršava bila, uvijek je željela biti barem još malo mršavija po uzoru na mnoge „poznate“ osobe koje su svojom mršavom pojavom ili određivale ili se barem uklapale u različite modne trendove mršavosti.
Počela je starjeti, a s godina se je i njezina kilaža nešto neznatno promijenila, što je bilo i za očekivati. I eto ga, opet ne valja, jer je sad pak bila deblja nego li u mladosti. Osvrnula se je na svoj život i shvatila kako nikada nije bila zadovoljna sa svojom težinom bez obzira koliko kilograma imala i bez obzira kako dobro izgledala. U zrelim godinama je željela biti mršava kao što je bila kad je bila mlada. Što je zapravo paradoks: jer kako je moguće da bi sada bila sretna da izgleda kao prije, kada ni prije nije bila zadovoljna svojim izgledom i mršavošću. U sekundi joj je proletjelo mislima: hoće li uopće ikada i biti zadovoljna svojom težinom, a samim time i svojim izgledom ili će ostarjeti i umrijeti željeći da je još samo mmalo mršavija, da izgleda malo drukčije? U jednom periodu života je čak prakticirala određenu dijetu, kao stil života, te je bila prilično mršava. No tada je pak svu energiju koju ima morala ulagati u to da i ostane tako mršava, te opet nije bila sretna. Tako da je na svoju sreću vrlo brzo shvatila, da to i nije za nju. A vjerujte mi, ni za nikog drugoga.
Sjedila je s najboljom prijateljicom na kavi, te su se jedna drugoj za promjenu žalile na to kako su se „udebljale“. Zastala je na trenutak, postavši svjesna kako se tako jedna drugoj žale preko 30 godina i kako god da izgledaju, nikada u potpunosti nisu zadovoljne svojom kilažom, jer uvijek mogu biti pa barem malo mršavije, kao one neke žene sa reklama, iz modnih časopisa, te tog nekog svijeta tih tzv. „poznatih“. Zastala je i samo od jednom izgovorila pitanje koje je po svemu sudeći više bilo upućeno njoj samoj, nego li njezinoj najboljoj prijateljici: „Pa hoćemo li ikada biti zadovoljne same sa sobom?“ Ili nisi dovoljno mršava ili se panično bojiš da se ne udebljaš, pa jedeš samo određenu vrstu hrane ili pak ni ne jedeš.
Postoje različiti prehrambeni trendovi koji navodno propagiraju „zdrav“ život, a u pozadini kojih je zapravo to famozno gubljenje kila i mršavljenje. Pa tako jedni propagiraju da treba izbaciti ugljikohidrate, drugi pak šećere, neki uključujući i voće, jer je i ono puno šećera. Onda opet neki jedu samo voće i povrće, te neke sjemenke. Neki pak izbacuju mliječne proizvode, a neki onda još i meso. Iznimno je teško više i znati što bi trebali jesti, a što ne, jer svi ti trendovi imaju neku svoju filozofiju, koja na prvu može izgledati vrlo vjerodostojno i smisleno. No kao što bi se dalo zaključiti, ti trendovi jedni druge isključuju, a njihove filozofije se pobijaju. I što nam to zapravo govori o njima? I kako onda uopće i znati što bi bilo dobro jesti, a što ne? Ako krenemo vođeni idejom tih različitih prehrambenih trendova, zamaskiranih pod pojmom „zdrav život“ i počnemo izbacivati određene skupine namirnica, što će nam na kraju uopće i ostati za jesti?
Jednom je jedna poznata glumica, u nekom tamo podcastu, navela kako tijekom dana jede samo juhu sa kostima, te da zato tako dobro izgleda. I iako su se neki zgražali nad time, isto je ubrzo zaboravljeno, dok smo se već vrlo brzo kroz različite medije, svi skupa divili njezinom izgledu.
Jedna pak druga poznata osoba već godinama jede samo povrće i ribu kuhanu na pari, i naravno da je sama kost i koža. A različiti mediji konstantno ističu njezin izgled i modni izričaj, kao nešto fantastično i prelijepo, čemu bi trebali težiti. Onda mi gledamo te poznate osobe na nekakvim gala primanjima i u medijima kako konstantno propagiraju mršavost kao najveći i apsolutni ideal ljepote. Dok se za njih govori kako dobro izgledaju, a nikada ili skoro nikada se ne spominje kako se možda bore sa određenim poremećajima prehrane, već se sve nas ostale na indirektan način potiče da budemo što više kao oni.
Žena sa početka naše priče je još i prilično dobro prošla, jer je ona jednostavno bila samo nezadovoljna, jer nije kost i koža kao neke „poznate“ osobe iz svijeta glamura. No što je sa svima onima koji obole od nekog poremećaja hranjenja, te se potom godinama liječe po različitih psihijatrijskim odijelima, ambulantama, centrima, itd., neuspješno pokušavajući zadovoljiti i održati taj nedostižni ideal mršavosti? Dok neki od njih nažalost zbog toga izgube i svoj život.
A koliko je tako slavnih i poznatih koji propagiraju u najmanju ruku „čudne“ prehrambene trendove? Koji se hrane na način koji se uklapa u određeni poremećaj, a onda opet kada se radi o njima nitko ne spominje kako postoji mogućnost da imaju određene poteškoće, već samo kako dobro izgledaju, jer su mršavi. Pa onda mnogi misle kako i oni mogu tako, te u konačnici cijelu priču skupo plate svojim fizičkim i mentalnim zdravljem.
Istina je da nam je više-manje draža masnija i slađa hrana, ono što nazivamo „junk food“, pogotovo kada smo umorni, iscrpljeni i pod stresom. I vjerujete mi, nije to bez veze. To je naša evolucijska funkcija preživljavanja. Nekada davno, oni prvi ljudi nisu imali toliku dostupnost hrani kao i mi danas. Teško je bilo uloviti divlju životinju, te dobiti potrebne masti iz mesa. Kao i šećere iz dozrele voćke, jer je veća šansa bila da je pojedu ptice, nego da nas dočeka. A trebalo je opstati i preživjeti. Danas je hrana sve dostupna i ta naša evolucijska funkcija preživljavanja nam više nije potrebna, barem ne u razvijenom svijetu. Stoga je dobro razvijati svijest o jedenju i zdravoj hrani koja je našem organizmu potrebna, ali ne razvijati bolest. No čini mi se kako mi možda i prečesto s namjerom razvijanja svijesti o zdravoj prehrani vrlo lako skliznemo u razvijanje određenih poremećaja hranjenja. Kada vidite poznatu osobu koja je kao kost i koža, te poželite izgledati kao ona, razmislite samo koju ona to cijenu plaća za to. Cijenu o kojoj se ne govori u tim medijima koji veličaju njezin
izgled! Te razmislite, jeste li i vi spremni platiti tu cijenu da biste tako izgledali?
I dok je tako sjedila na kavi s najboljom prijateljicom i razmišljala o tim slavnim mršavicama i kako ideja mršavosti koju predstavljaju u ovom svijetu utječe na sve nas ostale, nije mogla, a da se ne zapita: „Što je zapravo potrebno da se počnemo voljeti i prihvaćati takve kakve jesmo?“
