Strogi odgoj naših roditelja je odgoj s kojim ćemo riješiti “propuste” u današnjem “popustljivost” odgoju!
Mišljenje kako su današnja djeca raspuštena i rade što žele, često dovodi do pogrešnog zaključivanja da je odgoj prije, koji je odraslu osobu stavljao kao jedini i neupitni autoritet, koji se nije smjelo propitkivati, i koji se je u nedostatku drugih metoda, a ponekad i češće, služio sa primjenom fizičke kazne, zastrašivanjem (pogledima, riječima, itd…), prijetnjama, itd., jedini ispravni i pravi, jer su se na taj način postavljale čvrste granice u odgoju, te su se s njim odgojile generacije i generacije. Generacije odgajane u takvom duhu se od malih nogu uči da prije svega budu poslušne, ne propitkujući autoritet. Pa te iste generacije kasnije odrastu u ljude koji mogu biti nezadovoljni svojim poslom, brakom, stanjem u državi, itd., ali svejedno ništa ne čine da bi to promijenili, jer su naučili da se autoritete ne propitkuje, te da trebaju biti poslušani i zahvalni. Najviše što mogu učiniti je ponekad nešto umjereno kritizirati, ali zapravo ne poduzimaju neku akciju koja bi dovela do željenih promjena. Odgajani su da slušaju i da se mire sa situacijom u kojoj se nalaze. I sad je dobro pitanje: želimo li to isto i za svoju djecu?! Ili želimo da naša djeca odrastu u ljude sposobne kritički razmišljati, koji ne štuju i poštuju lažne autoritete i izmišljene “bogove”, te se usuđuju promijeniti u životu sve ono s čime nisu zadovoljni. Da odrastu u ljude koji će se izboriti da žive sretan i ispunjen život.
No, idemo korak po korak…
Linearni način razmišljanja i pogrešni slijed zaključivanja, koji temelji na tome da ako sadašnja djeca nisu poslušnici, već se usuđuju izražavati svoje vlastite osobine i posebnosti, te zauzimati za svoje potrebe, često vodi ka ideji da trenutni odgoj ne valja, a samim time i pogrešnoj logici zaključivanja kako su prijašnje odgojne metode bile one “prave”, te da bi s njima trebalo odgajati buduće generacije. I upravo je to primjer zaključivanja koji nas vodi ka stvaranju mitova o odgoju.
Fizičkim kažnjavanjem će dijete postati poslušno!
Određeni dio ljudi je uvjeren da kada primjeni fizičku silu: istuče ili udari dijete, na taj će način promijeniti njegovo neprihvatljivo ponašanje i dijete će postati “dobro”. No tužna istina je da se djeca na taj način samo počinju bojati i učiti kako je nasilno ponašanje prihvatljivo. A kada budu htjela da netko iz njihove okoline promijeni ponašanje, potrebno će biti samo da se i sama počnu nasilno ponašati prema recimo drugom djetetu iz vrtića ili škole, a kasnije možda i bračnom partneru, itd. I onda se jedan dio ljudi u čudu čudi kako to da se njihovo dijete ponaša nasilno, dok nažalost onaj drugi dio čak i pokušava opravdati to isto ponašanje. Ako dijete fizički kažnjavamo ili recimo zastrašujemo, to je jedan od boljih načina kako da se naše dijete počne ponašati nasilno, a i da odraste u osobu koja i sama ima problema sa nasiljem ili pak u osobu koja se svako toliko nađe u nasilnim odnosima, u kojima sama iznova i iznova trpi nasilje. I nemojmo se zavaravati da je dijete naučilo nešto o ponašanjima koja su ili nisu prihvatljiva. Dijete se samo boji, a i sami ste sigurno primijetili da iako se boji, svako malo, tu i tamo ponovi ponašanje zbog kojeg je i bilo kažnjeno. I to upravo zbog toga jer ga ništa nismo naučili o određenom nepoželjnom ponašanju, već smo ga samo privremeno zastrašili i povrijedili, naučili nasilnom modelu ponašanja, te mu dali ideju o tome kakav je on i koliko vrijedi, o tome kakvi su drugi ljudi i treba li ih se bojati ili ne i je li svijet u kojem živi prijeteći.
Nažalost, djeca koja su fizički kažnjavana, da bi preživjela te traume, moraju naći opravdanje za svoje roditelje. Jer djeca su mala i ne znaju drukčije. Tako da ćete savjete o tome kako djecu treba fizički kažnjavati, zastrašivati, ucjenjivati, itd., uglavnom i čuti od odraslih ljudi koji su i sami u djetinjstvu bili kažnjavani, te nikada nisu na adekvatan način razriješili proživljene traume. A u djetinjstvu da bi preživjeli, jer su tada bili mali i ovisni o ljubavi i skrbi svojih roditelja, za ponašanje istih su morali naći opravdanje, stoga su i odrasli u ljude sa istim uvjerenjima kao i njihovi roditelji. Da se razumijemo, mnogo je i onih koji su to isto u djetinjstvu proživjeli, ali su i razriješili na adekvatan način, shvaćajući da su njihovi roditelji pogriješili, najvjerojatnije radeći u danom trenutku možda i najbolje što su tada znali. No oni su uspjeli odrasti u ljude koji znaju drukčije i sa njima konačno počinje potrebna promjena.
Na dijete treba vikati kako bi promijenilo svoje ponašanje!
Još jedan mit i još jedna zabluda o odgoju, no možemo se složiti da smo svi barem jednom u životu povikali na svoje dijete, pri nedostatku autoriteta, kada u danom trenutku nismo znali drukčije. I upravo zato je možda važno da osvijestimo što se zapravo događa kada vičemo na dijete, odnosno koji je rezultat te “odgojne” metode? Vikanje u djetetu pobuđuje osjećaj straha i upravo zbog toga su velike šanse da uopće niti neće čuti, a kamoli doživjeti ono što mu govorimo, te koju mu poruku želimo poslati, jer će se pažnja toliko usmjeriti na negativnu emocionalnu reakciju koja je posljedica vikanja. Tako da u konačnici vikanje samo sebi postaje svrha, a to je upravo ono što ne želimo.
Dječje bacanje po podu i plakanje je posljedica neodgojenosti!
Puno se govori o tome kako se djeca bacaju po podu i imaju, nazovimo ih tako “histerične ispade” plača, te kako bi jedan strogi odgoj, koji uključuje postavljanje čvrstih granica za koje sam roditelj misli da su potrebne, mogao riješiti navedeno. Neki roditelji po potrebi pribjegavaju čak i prijekornom pogledu, zastrašivanju i uporabi fizičke sile. Navedeno vide kao nepristojno ponašanje, a ono što je važno je da drugi vide kako netko ima “dobro” odgojeno dijete. I opet mit i zabluda, jer svatko tko razmišlja na takav način, nema osnovno znanje iz dječjeg razvoja, odnosno razvoja ljudskog mozga. Naime, dječji mozak se razvija i upravo zbog nezrelosti istog, malo dijete nije sposobno do neke dobi izregulirati vlastiteemocije, pa dolazi do tih emocionalnih ispada i “bura”. Ne, vaše dijete nije neodgojeno, nego je njegov mozak u procesu razvoja. Dijete se još razvija i nije sposobno izregulirati nalet emocija s kojima se očito teško nosi. I jednako kao što se netko rodi s plavim očima, netko smeđim, netko zelenim, itd., netko se rodi visok, netko puno niži, itd., jednako tako se neka djeca rode emotivnija od drugih i upravo kod te djece će to bacanje po podu i plakanje ili ti ga tkz. tantrumi, biti izraženiji. I zapamtite, oni nisu rezultat vašeg odgoja, već djetetovog individualnog razvoja, stoga ne slušajte bedaste teorije o tome kako ih strogi odgoj i čvrste granice mogu riješiti, jer ćete ih na taj način najvjerojatnije još i pogoršati, pogotovo ako imate malog emotivca. Djetetu je tada potrebno da zna da ste uz njega te da mu svojim ponašanjem pokažete kako biti smiren u situacijama stresa. Kada tantrum krene, samo stojite kraj djeteta i čekajte da prođe, jer u tom trenutku vaše riječi ili dodirivanja mogu samo pogoršati cijelu stvar i produljiti samo trajanje emocionalne bure. Djetetu je važno da zna da ste uz njega i da ga ne osuđujete, da razumijete da jako pati jer se ne može nositi sa naletom emocija u danom trenutku. I zapamtite, tantrumi su uvijek intenzivniji i jači kad je dijete umorno i neispavano, a kod male djece to zna biti često, jer im je ponekad san potreban i u više navrata tijekom dana, što opet ovisi od djeteta do djeteta.
U odgoju je potrebno postaviti čvrste granice!
Što to uopće znači? Kada se stvari tako postave, prvo što mi pada na pamet je rigidan odgoj, gdje kad smo jednom postavili neko pravilo, više nema mogućnosti promjene istog. Ako smo recimo jednom rekli da nema sladoleda prije ručka, to sada vrijedi za sva vremena i nema mogućnosti promjene. Jesmo li se ikada zapitali što dobivamo s takvim odgojem i što zapravo djecu učimo na takav način? Učimo ih da budu nefleksibilna i neprilagodljiva u
odnosu na životne izazove koji im slijede. Jer djeca upravo i najviše uče promatrajući i kopirajući naše vlastito ponašanje i stavove.
Djeca su razmažena jer im previše dajemo!
Zapamtite, nitko dijete nije uspio razmaziti jer mu je previše davao. Upravo suprotno, djeca se počnu ponašati razmaženo kada dobivaju premalo onoga što im je potrebno, kao npr.: ljubavi, bliskosti, pažnje, skrbi, brige, razumijevanja, vašeg vremena, itd., te onda ono što im u životu manjka najčešće nadoknađuju sa materijalnim. I eto, to vam je recept za razmaženost: dijete ne dobiva previše, nego premalo onog što mu je potrebno! Djeca postaju razmažena ne kad dobivaju, nego kad ne dobivaju!!!
Potrebno je što prije skinuti pelene. Ako ne ide milom, upotrijebi silu!
Kada će se neko dijete odviknuti od pelena, uvelike je ovisno od razvoja mozga koji utječe na to kada će dijete moći početi kontrolirati stolicu i mokrenje. Dosta često se dogodi da dijete prvo savlada kontroliranje mokrenja, a tek onda stolice, iako nije nužno. Neka djece su ranije spremna za samostalno obavljanje nužde, a neka kasnije, što je naravno većinom povezano sa razvojem određenih funkcija u mozgu. No u našem društvu kao da vrijedi mit kako je dijete koje prije ostavi pelene pametnije. Dok je roditelj koji je uspješan u odgoju upravo onaj čije se je dijete rano odviklo od pelena, ne znajući kako je to nešto što zapravo ne ovisi niti o samom roditelju, niti direktno o samom djetetu, već je posljedica razvoja mozga. A kako veliki broj roditelja želi slijediti taj mit o “uspješnom” odgoju i “pametnom” djetetu, dosta često se djeca znaju siliti na toaletni trening, pa i prerano ostave pelene, što u kasnijoj dobi može rezultirati teškoćama sa mokrenjem i stolicom. Kao i sve ostalo, to je individualna sposobnost djeteta koja ovisi o djetetovom razvoju, i kao i kod svega ostalog, i pri tome je važno jedino osluškivati i pratiti djetetov razvoj i njegove potrebe, bez ikakvog siljenja. Dijete će nam samo dati do znanja kada je spremno za taj razvojni zadatak, a na nama je da tada budemo uz njega i podržimo ga u tome.
Potrebno je što prije riješiti se dude. Ako ne ide milom, upotrijebi silu!
Djeca imaju potrebu dudati dudu, jer je to naš urođeni refleks. Bebi, a kasnije i malom djetetu, duda služi za utjehu i tješenje, te se na taj način djeca nose sa, za njih teškim i neugodnim emocijama. A kada će dijete prerasti potrebu za tješenjem na takav način, opet je ovisno od djeteta do djeteta, no prerano odvikavanje od dude, kada dijete još za to nije spremno, može djetetu oduzeti način na koji se zna samostalno utješiti i samim time ćemo mu prouzročiti više štete, nego koristi.
Djeca trebaju jesti sve što stavimo pred njih!
Kada tražimo od djeteta da pojede sve što stavimo pred njega, pod izlikom da mu želimo dobro, jer mi znamo koja je hrana dobra za njega i koliko mu je te hrane potrebno, onda zapravo utječemo na njegovu sposobnost da bude u doticaju sa osjećajima sitosti i gladi, te da zna prepoznati što voli i koja je hrana njegovom organizmu potrebna. Na taj način se ljudi uče da trpaju sve i svašta u sebe, te na kraju više ne znaju prepoznati kada su siti, a kada gladni. I onda se čudimo što imamo toliko pretilih ljudi i toliko ljudi sa poremećajima prehrane, a mi smo ih tako “lijepo” odgajali da moraju pojesti sve što im serviramo ili pak da jedu kada se osjećaju loše, jer se mi nismo znali na adekvatan način nositi sa njihovim neugodnim emocijama i utješiti ih. Sjećam se priče svoje sestre koja nije mogla pojesti juhu u vrtiću jer je sporije jela od druge djece, pa su joj tete u tu juhu stavile ostali dio ručka i onda je za kaznu morala sve skupa zajedno jesti. A to je samo jedan od primjera kako u djetinjstvu razviti nezdrav odnos prema hrani. Na nama je da dijete naučimo zdravim i uravnoteženim načinima prehrane nudeći mu zdravu i raznovrsnu hranu, a na djetetu je da odabere što voli, što mu je potrebno i u kojoj mjeri.
Djeca moraju što prije početi spavati sama u svojem krevetu!
Da bi se dijete uspjelo osamostaliti, prvo je potrebno da na adekvatan način odradi simbiozu sa važnim odraslima iz njegovog života. Kada će se kod kojeg djeteta javiti potreba za osamostaljivanjem je vrlo individualna stvar, no to ćemo znati jer će nam dijete isto pokazati svojim ponašanjem. Moja djevojčica je spavala sa suprugom i sa mnom u krevetu. I onda je samo jednog dana uzela svoju igračku i dudu i rekla da će ona spavati u svojem krevetu u svojoj sobi, na opće čuđenje muža i mene. Došlo je njezino vrijeme kad je počela na različite načine izlaziti iz simbioze s nama. U tome smo je podržali jednako kao što smo je podržali i u potrebi da spava s nama, kada joj je to bilo potrebno. I upravo je to spavanje s nama, bez ikakvih čudnih odvikavanje, siljenja i nametanja potrebe za samostalnošću, kada dijete još nije spremno za to, dovelo do toga da se ona osjeća sigurno i da na vlastitu inicijativu, bez ikakvog straha, vrlo sigurna u sebe, samostalno krene u proces osamostaljivanja. I kod nekog djetea će to biti prije, a kod nekog kasnije. Na nama je da to znamo prepoznati i potaknemo, i to je onda odlika kvalitetnog razvoja djeteta, kao i kvalitetnog odgoja.
Kod djece koja se prerano odvajaju od roditelja s ciljem osamostaljivanja, postoji mogućnost da na adekvatan način ne odrade potrebnu simbiozu s roditeljima te da se u kasnijoj dobi jave određene teškoće u obliku specifičnih strahova, anksioznosti, nesigurnosti u sebe, itd. Činjenica je da dijete kada se rodi nije samostalno, niti ono to može biti, a da bi postalo, potrebno je da prođe određene razvojne faze u simbiozi s roditeljem. Kada će koje dijete početi iskazivati potrebe za samostalnošću, ovisno je od djeteta do djeteta. Naše je da to prepoznamo kod djeteta i potičemo, a ne da silimo dijete na nešto kada dijete na to još nije spremno.
Jednom sam radila sa jednim dječakom koji bio iznimno inteligentan i zaigran, a u drugom razredu osnovne škole je još uvijek, tu i tamo imao potrebu spavati sa roditeljima. I upravo zbog te činjenice, kao i njegove razigranosti, razredna učiteljica ga je vidjela kao čudnog i problematičnog, te je zbog toga bio upućen kod mene na razgovor. Primijetila sam da je dječak inteligentan, topao, vedar i veseo, te su upravo ti njegovi resursi i snage bili ono na što sam se usmjerila u našim razgovorima. Dok je pak emocionalni razvoj kod njega imao svoj put i tijek i to je ono što sam poštivala. A u konačnici je zapravo i najveći fokus mojega rada bio na radu s učiteljicom, jer je ona bila ta koja je dječaka vidjela u kontekstu poremećaja, a njegove posebnosti kao odstupanje. I upravo zbog toga je postojala opasnost da se od malog dječaka koji se je samo razvijao na sebi svojstven način, učini veliki problem, te se je s učiteljicom radilo na promijeni razumijevanja dječakovih posebnosti, kao i pridobivanju novih znanja, što je bilo ključno za dobrobit dječaka. I upravo je to priča koja nam se često događa kada upadnemo u zamku i mislimo kako s djecom nešto nije uredu, jer ih ne možemo uklopiti u sebi znane teorije, a zapravo je problem ne u djetetovim posebnostima, već u našoj nemogućnosti vidjeti stvari na drukčiji način, van okvira onoga što smo nekad davno naučili i mislimo da bi to trebalo biti tako i da ne može biti nikako drukčije.
U najboljoj namjeri i upravo najčešće iz velike ljubavi, dijete ponekad “silimo” na samostalnost i usvajanje određenih razvojnih zadataka kada ono još nije spremno na to, misleći kako činimo nešto dobro za njega, kako je to odlika “uspješnog” odgoja i kako ćemo ga na taj način potaknuti da se čim prije osamostali na određenim područjima i usvoji pojedine razvojne zadatke. A zapravo prerano poticanje na samostalnost za koju dijete još nije spremno, upravo rezultira suprotnim: poteškoćama kod osamostaljivanja u budućnosti.
Kada govorimo o odgoju i razvoju djece, sve što trebamo je naučiti biti nježni prema sebi i prema svojoj djeci, te shvatiti da nitko nije savršen, kao što niti ne postoji recept za savršen odgoj. U odgoju je jedino važno da naučimo primjećivati, slušati i slijediti djetetove potrebe i većina stvari će se dogoditi prirodnim putem. A kada primijetimo da nešto moramo na silu, onda zapamtite sigurno još nije vrijeme za to. I ne obazirite se što vam drugi govore, pa možda čak i neki “stručnjaci”, jer ne želite svoje dijete i njegove posebnosti gurati u neke razvojne tablice samo da biste zadovoljili formu. Kada je riječju o vašem djetetu i vama zapamtite, vi ste jedini i pravi stručnjak, a ono što vam je potrebno da bi bili uspješni u odgoju je tek znanje vezano za tijek djetetova razvoja da biste mogli razumjeti što se s djetetom događa, da biste mogli bolje razumjeti dijete, ali i samoga sebe i svoje postupke.
I zapamtite: Dijete treba vašu ljubav najviše upravo onda kada možda i mislite da ju ne zaslužuje!!!!
