Jesmo li, i u kolikoj mjeri, robovi ‘materijalnog moranja –
Tko ima bolju kuću, ljepši stan, skuplji auto, dizajnersku odjeću, tko gdje ljetuje i zimuje, putuje… Zbog čega nam je to ponekad toliko bitno i bi li nam zaista i trebalo biti? Od kud ponekad ta prisila da moramo posjedovati određene stvari kako bismo više vrijedili? Od kud ta potreba da nas materijalne stvari definiraju?
Nekim ljudima je iznimno važno imati sve gore navedeno. Važno im je da drugi vide kako to posjeduju. Zbog čega misle da su manje ili više vrijedni ako to imaju, odnosno nemaju? I u konačnici, jesu li nam uopće i potrebne materijalne stvari? Istina je da nam dosta njih koristi, te uvelike olakšava život u svijetu u kojem živimo. No, problem nastane kada one postanu naše primarne vrijednosti s kojima kupujemo status u društvu. Kada one postanu statusni simboli i načini kompenzacije. Kada ne razvijemo svoje potencijale, već se kao osoba prezentiramo i vrednujemo kroz posjedovanje materijalnog, što u konačnici vodi u sve veće i veće „materijalno moranje”. Jer, koliko god materijalnog imali, uvijek postoje i postojat će oni koji imaju više te ćemo se onda u odnosu prema njima opet možda osjećati kao „građani drugog reda”!
Živimo u svijetu u kojem je materijalno nažalost dosta često imperativ te se posljedično procjenjujemo i vrednujemo na osnovu njega. A mi ljudi imamo potrebu pripadati, želimo se uklopiti, stoga je i za očekivati da ćemo učiniti gotovo sve kako bi nas drugi prihvatili, cijenili i voljeli. Upravo ta naša sposobnost za pripadanjem skupini je ono što nam je nekada davno kao ljudskoj vrsti pomoglo da preživimo. Oni pojedinci koji su bili isključeni iz grupe, bili su osuđeni na smrt. Sposobnost preživljavanja nosimo u sebi iz generacije u generaciju, i iako se svijet od početka ljudske vrste dosta promijenio, mehanizmi čovjekovog preživljavanja su uglavnom ostali vrlo slični – on ne promatra prijeti li nam prava ili metaforička smrt modernog doba. Čovjek je društveno biće i bez interakcije s drugima teško može preživjeti. A ako društvo u kojem živimo visoko vrednuje i cijeni posjedovanje određenih materijalnih stvari, trudit ćemo se zadovoljiti postavljene kriterije jer želimo pripadati, želimo biti dio tog društva, želimo biti cijenjeni, itd. Logikom onog prvog čovjeka: „Želimo preživjeti!”
Većina ljudi se s vremena na vrijeme nađe pred sličnim dilemama vezanima za posjedovanje materijalnih stvari kojima je svrha pridobivanje određenog socijalnog statusa. A jedna od njih je i pitanje gdje je ta granica između zadovoljenja potrebe za socijalnim prihvaćanjem i želje da se uklopimo, i one neugodne unutarnje prisile za konstantnim „materijalnim moranjem” koja vodi u to da nikad nemamo dovoljno?
Kultura „materijalnog moranja”
Jeste li se zapitali u kolikoj mjeri i na koji način dopuštamo da nas definira kultura „materijalnog moranja” u kojoj živimo? Jer teško je ne upasti u njegovu s obzirom da živimo u svijetu u kojem je veliki apostrof na imanju i posjedovanju materijalnog, koje bi nas trebalo definirati. Mediji nam često prezentiraju važnost novca i posjedovanja materijalnih stvari na različite načine, a najčešće kroz živote takozvanih „poznatih”. A nitko od nas nije cijepljen niti u potpunosti imun na to da barem djelomično ne povjeruje informacijama kojima smo okruženi, koje nam se nažalost i prečesto serviraju. Jeste li se ikada zapitali koliko zapravo kultura različitih medija i društvenih mreža utječe na „materijalno moranje”? Prezentacija i prikazivanju nepostojećeg „savršenstva” najčešće ima težište u materijalnom kao npr. odjeća te stvari koje posjedujemo, destinacije na koje putujemo… Sve ono što bi nam trebalo pomoći da dosegnemo taj „savršeni” imidž koji govori: „Ja vrijedim! Uspio/uspjela sam!”
Nedvojbeno je da mediji igraju važnu ulogu u stvaranju konzumerizma te osjećaju kako nikad nemamo dovoljno i kako nam uvijek fali još samo „ono nešto” da bismo postigli to traženo i očekivano „savršenstvo” zbog čega ne možemo biti sretni, spokojni, zadovoljni i na miru sami sa sobom, jer većinom težimo onome što nemamo. Konstantnim osjećajem kako nemamo dovoljno, a drugi da nepravedno imaju više od nas, isfrustriranost i zavist postaju naša realnost. Kada osjetimo kako zavidimo drugima za koje nam se čini da imaju više od nas, a da to ne zaslužuju, kada osjetimo frustraciju zbog toga što smatramo kako nemamo onoliko koliko mislimo da smo zaslužili, vrijeme je da se zapitamo: „Želimo li takav život živjeti? I kamo nas vodi takav način razmišljanja?” I moguće je da ćemo dobiti odgovor: u ogorčenost, isfrustriranost, žaljenje samog sebe i nezadovoljstvo „nepravednim” životom.
“Materijalno moranje” kao kompenzacija
Što je to što mislimo da nam nedostaje, u čemu mislimo da nismo dobri? Koje to mane ili greške mislimo da imamo? Koje je to područje u kojem se nismo realizirali? Ponekad osobe materijalnim posjedovanjem pokušavaju kompenzirati određene vlastite nedostatke (prave ili umišljene) jer misle kako ih materijalne stvari mogu definirati.
Jedna od najviših ljudskih potreba je upravo potreba po samorealizaciji, samoostvarenju, samoaktualizaciji. No, što onda ako se nismo uspjeli realizirati ili ostvariti na nama zadovoljavajući način, već to, s ciljem kompenzacije, činimo kroz novac i posjedovanje materijalnih stvari? Jedno je kada nam materijalne stvari čine život ugodnijim i lakšim, no sasvim je drugo kad imamo osjećaj da ih moramo posjedovati kako bi više vrijedili.
Kako brinuti o sebi i ne upasti u zamku “materijalnog moranja”?
Kada se usmjerimo na ono što imamo, umjesto na ono što nemamo, postajemo svjesni kako puno toga imamo, a da to niti ne primjećujemo, te kako možemo biti zahvalni na svemu tome. I upravo tada, kada naučimo kako biti svjesni svega što imamo, a posljedično i zahvalni na tome, tada imamo priliku postati sretni i početi uživati u životu. Jer istina je da se može biti sretan zbog posjedovanja određenih materijalnih stvari, no ako je naš fokus usmjeren prvenstveno na njih i ako dopustimo da nas one definiraju, onda nismo niti blizu osjećaja sreće i ispunjenosti, već upravo suprotno. Kada osjetimo tu unutarnju prisilu kako nam je važno biti viđen u posjedovanju određenih stvari, gotovo zasigurno smo u zamci „materijalnog moranja“. Tada ne bi bilo loše da se zapitamo: “Čiji život živimo? I što je ono što ne primjećujemo da postoji u našem životu, s obzirom da toliko energije trošimo na ono što mislimo da bi morali imati kako bi bili potpuni, kako bi se ostvarili. U konačnici, želimo li da posjedovanje materijalnog bude naša najveća kvaliteta i vrijednost?”
I na kraju krajeva, većina nešto MORA IMATI! ovisno od njihovih vrijednosti, uvjerenja i stajališta, no pitate li se koje su to onda zapravo vrijednosti koje vode ka sretnom i uspješnom životu? Koje vrijednosti želimo da nam budu važne i koje želimo njegovati? Koje želimo prenijeti na svoju djecu i one koji ostaju iza nas? Želimo li i da naši potomci žive u kavezu “materijalnog moranja”?
Sjećate li se možda priče o carevom novom ruhu? Ukratko, cara su dva tkalca vješto prevarila i prodala mu odijelo koje ne postoji. Prvo su među ljudima proširili priču da je tkanina koju proizvode najljepša ikada viđena. Pa je tašti car, koji u životu nije imao nekih posebnih interesa, osim oblačenja i dotjerivanja, poželio da mu sašiju odijelo od te tkanine. A kako prodati odijelo od tkanine koja ne postoji? Pa među masom proširite ideju da odijelo od te tkanine mogu vidjeti samo pametni ljudi, jer tko zapravo želi biti glup? I odjednom svi vide odijelo koje ne postoji. A kad dođe red na vas da kažete kakvo je to odijelo, sigurno ne želite
biti jedini koji ste glupi, pa odjednom i vi vidite odijelo koje ne postoji. I to je možda taj trenutak kada biste i vi željeli takvo “prekrasno” odijelo. I tako dođe i do toga da car sav sretan i ponosan u nepostojećem odjelu, potpuno gol, šeće na paradi, a masa se divi njegovom novom ruhu. Iluziju naravno prekida dječja iskrenost, koja još ne poznaje okvire unutar kojih odrasli kreiraju različita vjerovanja, otkrivši kako je car gol. No car i dalje nastavlja paradirati gol. Pitam se što se dogodi u trenutku kada car shvati da je gol? Ili mislite da do tog trenutka nikada niti ne dođe?
Coco Chanel:
“Postoje ljudi koji imaju novac i oni koji su bogati.”
