Vjerujem da smo se svi našli u situaciji kada smo pokušali riješiti određeni problem te je upravo to naše rješenje postalo problem koji moramo rješavati… Kada se recimo navečer silno trudimo zaspati i svu svoju energiju ulažemo u to da moramo zaspati. A ono san nikako neće na oči i što se mi više trudimo zaspati, to smo zapravo sve budniji i budniji. I upravo u tome leži problem: san je spontana pojava, koja se onda i može postići samo spontano i svaki pokušaj da se zaspe je osuđen na neuspjeh, iako na prvi pogled izgleda kao moguće rješenje. Jednako tako kod depresije, drugi s namjerom da pomognu osobi, pokušavaju ju razvedriti te tek onda nastaje pravi problem. S obzirom na to da se osoba osjeća depresivnom, oni ne uspijevaju u svojoj namjeri da pomognu, a osoba kako nije uspjela zadovoljiti njihove želje i očekivanja, počne se osjećati još bezvrjednijom i neuspješnijom te postaje još depresivnija. U obiteljima s problemima s alkoholom, u nadi da se pomogne onome tko ima taj problem, nerijetko se podliježe kritiziranju i prigovaranju, što onda upravo dovodi do toga da se osoba osjeća lošije, a to rješava s još više pijenja alkohola. Slična stvar se događa i u partnerskim odnosima kada prigovaranjem kod partnera želimo postići određenu, za nas pozitivnu promjenu, a na kraju to konstantno prigovaranje postaje zapravo problem, zbog kojeg i dođe do krize u partnerskom odnosu i koju je onda potrebno rješavati.
Kada djetetu slabije ide u školi, iz silne želje da mu pomognu, roditelji dosta često i previše inzistiraju na aktivnostima vezanim za školske obaveze i učenje, što upravo vrlo često i rezultira otporom prema učenju. Bezbroj je takvih primjera u kojima mislim da bismo se svi mi mogli prepoznati, a upravo je to smisao i posao psihoterapije, da nam pomogne kad zapnemo kod rješavanja određene poteškoće i počnemo se vrtjeti u krug, kada bez obzira na naše pokušaje rješavanja problema on zapravo s vremenom postaje sve veći i veći. Psihoterapijom kroz odnos s terapeutom učimo nove načine rješavanja životnih teškoća, dok stare ostavljamo iza sebe. Nije bez veze u narodu poznata izreka: Put do pakla popločen je dobrim namjerama.
Ima jedna priča koja govori o čovjeku koji je posjetio učitelja zena s namjerom da nauči zen. Učitelj pristade na to nakon što popiju čaj. Počne točiti čaj u šalicu tog čovjeka i ne prestaje točiti, iako je napunio šalicu te se čaj počeo prelijevati. Čovjek ga u čudu zapitaše zbog čega još uvijek toči čaj u prepunu šalicu. A učitelj mu odgovara da je i on zapravo kao ta puna šalica čaja, pun svojih ideja i načina i da dok god ne napusti svoje stare obrasce razmišljanja i djelovanja, neće moći naučiti zen, kao što ni čaj ne stane u prepunu šalicu čaja. Bila je to prva lekcija…
