Svakoga jutra, uvijek sam, stariji muškarac sjedio je na klupi pokraj igrališta.
Svakoga jutra tu je prolazila malena djevojčica.
Jednoga jutra mu je prišla i upitala ga: „Zašto ste tu svaki dan?“
Rekao je: „Čekam unuka. Možda dođe.“ Nakon žestoke svađe sa sinom, sin je prekinuo svaki kontakt, pa unuka više nije viđao.
Sljedećeg jutra, djevojčica je došla s crtežom.
I tako je dolazila i svakog slijedećeg jutra, poklanjajući mu nadu, koja mu je davala snagu da nastavi dalje, čak i kada se činilo da dalje više ne postoji.
A onda je jednoga jutra stigao i unuk…
Nada nam daje snagu da nastavimo dalje, čak i kada se čini da dalje više ne postoji.
