Moje dugogodišnje iskustvo rada s djecom s „poremećajima“ u ponašanju, emocionalnim „poremećajima“, „hiperaktivnošću“ itd. me je naučilo da zapravo ne postoje poremećaji, nego samo djeca koja su posebna i jedinstvena, ali ujedno i drukčija od većine te se jednostavno ne uklapaju u određene sisteme, koji znaju biti izrazito rigidni, s točno određenim zahtjevima, pravilima i normama ponašanja, kao što su to na primjer škola, vrtić, itd. I upravo zbog toga što su toliko drukčiji, ne funkcioniraju u sistemima, koji su uniformirani i koji bi trebali biti isti za sve. Pa to vam je kao da svi ljudi nose iste ili slične cipele, koje su naravno i isti broj. Nemoguće, je li tako?
Kada sam tek počinjala raditi, mislila sam da je dobra dijagnostika i detekcija određenih „poremećaja“ pola odrađenog posla, nakon čega tretman dolazi kao točka na I. No, iskustvo me je poučilo da ne postoji određena kategorija u koju bih ugurala pojedino dijete, niti postoji jedinstven pristup za te kategorije koje nazivamo „poremećajima“. S vremenom sam shvatila da je moj posao zapravo pomoći djetetu na način da ga naučim kako određeni nefleksibilni sistem prilagoditi svojoj osobnosti i svojim potrebama, ali jednako tako i da naučim sve one koji rade i žive s tim djetetom kako ga vidjeti u drukčijem svjetlu, kroz
drukčije naočale, odnosno kako da ga bolje razumiju i promijene svoj pristup njemu, poštujući njegovu individualnost. I to je definitivno bio recept za uspjeh.
Roditelji koji imate djecu koja su „drukčija“, važno je da znate da je s vašom djecom sve u redu i da im treba samo malo vremena, razumijevanja, pomoći i podrške da shvate kako živjeti u svijetu u kojem se očekuje da svi budemo isti…
Krenuo jednog dana zec u prvi razred. Nakon prvog dana škole došao je doma plačući jer ga je na satu plivanja bilo strah skočiti u vodu. I tako se ponovilo i drugi, i treći, i četvrti dan… Zec je bio vrlo nesretan jer je bio najgori u razredu. Svi su već plivali, a jedino se on još nije niti usudio skočiti u vodu. Konačno su jednog dana imali i sat trčanja. To vam ne moram ni prepričavati kako je izgledalo: zec, kao stvoren za trčanje, bio je uvjerljivo najbolji od svih. Uživao je i bio jako sretan. No, onda je opet došao sat plivanja i sve po starom… Nakon što je tog dana došao iz škole, rekao je roditeljima da u školu više ne ide. I sad ja vas pitam: pa gdje ste vi to vidjeli zečeve da plivaju…?!
