Neki će reći da nas se to ne tiče. Neće se previše niti zamarati trenutnim zbivanjima u Afganistanu. Reci će kako je kod nas drukčije, kako je to daleko od nas. No, pitam se je li to zaista tako daleko? Ili smo tome i bliže nego li smo toga uopće i svjesni?
Čitam potresnu ispovijest jedne studentice, zbog gubitka sloboda i prava žena dolaskom talibana na vlast u većem djelu Afganistana. Žene strahuju da gube pravo na obrazovanje, na rad, na odlučivanje o svojem životu i svojem tijelu, boje se za taj isti život, boje se da postaju vlasništvo muškaraca, itd. Misli mi staju na opisima reakcija tamošnjih muškaraca – neki od njih se tome iznimno vesele, kao da su jedva dočekali. Uživaju u tome što žene postaju bezvrijedne. Slijedeća scena – misli mi staju na komentarima ispod napisanog članka, komentarima muških osoba sa ovih prostora, koji se podsmjehuju užasu koji žene trenutno
tamo proživljavaju, te ga na taj način i podržavaju. I pitam se stanuje li “Afganistan” na neki način i ovdje na ovim prostorima? Živi li “Afganistan” kroz naše ideje o ženama i muškarcima?
Kroz svoj posao se često susrećem sa sposobnim, jakim i obrazovanim ženama. Neke od njih su čak i majke, te uz to što skrbe o djetetu/djeci, sebi i svojoj karijeri, skrbe i o svojem partneru, te naravno o kući i domaćinstvu. Na prvi pogled se čine svemoguće: rade, kuhaju, čiste, peru, pospremaju, obrazuju se, odgajaju djecu, skrbe o njima i partneru, itd. Na prvi pogled se čini da mogu sve i to sve same, sve dok se ne počnu lomiti i raspadati na 1000 komadića i tada nastaju problemi – najčešće problemi u partnerskom odnosu, kao i niz simptoma s kojima se u tom trenutku te žene moraju nositi, pa na kraju ispada da su još i emocionalno nestabilne, da ne kažem “lude”. Tada kreću svađe i konflikti jer “on” ne vidi potrebu da bi u nečemu sudjelovao. Često se brani time da je tako naučio, da je za njega “oduvijek” bilo tako, da ne zna drukčije, ali isto tako i da ne mora znati, jer to nisu njegove obaveze kao muškarca! A za žene se često podrazumijeva da moraju sve jer su to njihove dužnosti i obaveze. Od tih prekrasnih žena se očekuje da budu svemoguće, pa onda u konačnici i one same od sebe očekuju to što je nemoguće, i to sve dok se ne slome.
A tu su i one druge, financijski ovisne o muškarcu, koje su izgubile svoju financijsku slobodu, često je se i same odričući, zbog vjerovanja da će im tako biti lakše, jer ionako same ne mogu puno postići, te trebaju muškarca da “brine” o njima. One pak često niti nemaju preveliki legitimitet “ne biti” kućanice i domaćice, jer su “same” to izabrale. Nekako mi se čini da je njima još i teže, no možda griješim… A puno je takvih muško- ženskih priča kroz koje možemo dobiti sliku ideje o ženskim i muškim ulogama. I sada bi ih mogli kao luk koji se lista, listati u nedogled.
I naravno da se ovo na neki način i može, ali i ne može uspoređivati sa grozotama koje se trenutno događaju ženama u Afganistanu, jer ovdje još uvijek imamo mnoga prava i slobode za koje smo se nekada davno izborile. Ali kada pogledamo ideju koju imamo o ženama i muškarcima, kada pogledamo mehanizam po kojem funkcioniraju muške i ženske uloge, kada malo bolje razmislimo o odnosu prema ženi općenito, vjerujem da ćete uočiti i neke sličnosti. Da, na našu sreću velika je razlika u pravima i slobodama koje žene imaju na ovim prostorima, no način na koji razumijemo i gledamo na ženske i muške uloge i odnose moći, funkcionira po sličnom principu, ako malo bolje promislite…
Čini mi se da naša ženska borba još uvijek traje. I dok god upadamo u zamku takvog načina razmišljanja – dok god postoje muškarci koji se podsmjehuju sa onim što se događa ženama u Afganistanu i uživaju u tome, jer su žene za njih očito, bili oni toga svjesni ili ne, manje vrijedne, dok god se u razvijenijim zemljama i dalje podrazumijeva kako je zapravo ženina dužnost skoro u potpunosti preuzeti brigu o kući, djeci, partneru, itd., dok god na jedan način odgajamo mušku, a drugi žensku djecu kako bi kasnije mogli preuzeti svoje društveno nametnute uloge, dok god još uvijek razmišljamo o ženama i muškarcima na relaciji odnosa moći, postojat će “Afganistan” i u našem susjedstvu i u našem domu. Jer zapamtite: “Afganistan” se ne događa samo u Afganistanu!
Dovoljno je za početak da mi žene konačno više napustimo tu svoju pasivnu poziciju, kao što smo to već mnogo puta u povijesti i učinile, ali sad jednom zauvijek i trajno. No, za to prvo trebamo napustiti ideje o svojoj inferiornost, nemoći, potlačenosti, nesposobnosti i manjoj vrijednosti. Treba početi graditi nove ideje o ženi i njezinim ulogama. Problem je što smo mi žene pristale na tu ideju o svojoj inferiornoj poziciji, a promjena kreće od nas samih.
I zapamti: Neće doći princ na bijelom konju da te “spasi”, jer TI si taj princ!!!