Bilo je to taman prije Sv. Nikole, početkom blagdana. Naša prva godina u vrtiću i naša prva svečana proslava Dana vrtića. Djelatnici vrtića su se iznimno potrudili i za taj dan pripremili razno-razna jela, različite radionice, kao i mnoge timske igre. Moja djevojčica i ja smo, između ostalog, sudjelovale i u igri trčanja sa tikovom. Igra je išla ovako nekako: dvoje nose tikvu i trče što brže mogu, a pobjednik je na kraju onaj tim čiji su igrači prije završili igru. I iako se je stalno naglašavalo kako je važno sudjelovati, a ne pobijediti, svima, a pogotovo maloj djeci, od životne važnosti je naravno bilo pobijediti. Moja mala je bila u paru sa svojim prijateljem, a ja sa njegovom mamom u drugom timu. Za naš tim su trčali brat i njegova mlađa sestrica. U toj silnoj želji za pobjedom i stresnoj jurnjavi, stariji brat je trčao brže, a ona ga je onako malena teško slijedila, te je pala i počela plakati. Njih dvoje naravno nisu završili tu utrku do kraja, a odmah je upomoć priskočila i mama, tješeći malenu djevojčicu. Stajali su tako sa strane i dok ju je majka tješila, dječak je pokraj njih plakao sam u tišini. Izgledalo je kao da se majka ljuti na dječaka, jer je sestrica pala, pa njega krivi zbog toga. Ali on je i sam bio mali i zaista nije mogao biti odgovoran za to. Pa znate kako malena djeca mogu biti strastvena kada je riječ o igrama i pobjedi. Mama dječaka s kojom sam bila u paru i ja smo se samo pogledale i ne rekavši ni riječ, odmah priskočile tješiti dječaka, kojeg nam je istinski bilo žao. I dok smo se tako nas dvije trudile utješiti nesretnog dječaka, objašnjavajući mu na 1000 različitih načina kako zapravo uopće nije njegova krivica da je njegova sestrica pala, jer svi tu i tamo žele pobijediti, samo se je sa strane čuo glas njegove mame: „Ma ne plače on zbog toga. On plače zato što su izgubili. Zato što nisu pobijedili.“ I to je bio onaj trenutak kada sam u sebi glasno kažeš: „Aha!“
I iako bi sada mogli podrobno razglabati o tome kako je mama mogla ili možda nije morala postupiti, i je li to bilo ispravno ili je možda trebalo nekako drugačije, mislim da je to za našu priču u potpunosti nebitno. Sjećam se da kada sam shvatila što se zapravo događa, odnosno zbog čega dječak plače, te da nije majka ta koja krivi dječaka zbog pada sestrice, već je dječak taj koji krivi sestricu zbog poraza u igri, bila na trenutak čak i posramljena. Pa barem bi ja trebala znati kako stvari često vidimo kroz svoje vlastite naočale, kroz svoju vlastitu percepciju i razumijevanje. Te da je prije bilo kakvih zaključaka potrebno istražiti viđenja i perspektive drugih, te razumjeti njihovu poziciju i što se je, po njihovom mišljenju, zapravo dogodilo. No, ponekad je teško ne prosuđivati, jer htjeli mi to ili ne, svi smo mi puni predrasuda i stereotipa, te vidimo svijet iz svojeg kuta. I baš zato je važno da toga budemo i svjesni! Svi se mi kad-tad poskliznemo na svoje ideje, predrasude, prosuđivanja i vrednovanja.
I baš kao i u terapiji, stvari nisu nužno uvijek onakve kakvima se čine. I iako nam se ponekad može činiti kako imamo puno znanja, pa nas na prvu određeni simptomi mogu podsjetiti na neki poremećaj ili možda čak i poneku ideju kako je netko „žrtva“, dok je onaj drugi „nasilnik“, iskustvo me je naučilo da stvarni nikada nisu tako crno-bijele, te da je najvrjednije što u terapiji možemo učiniti, zajedno sa klijentom istraživati različita značenja mnogih pojmova, istraživati različita razumijevanja. Jer kada nastupimo s pozicije moći, te imamo dojam kako sve znamo i razumijemo, onda smo definitivno na krivom putu. Propitkivanje i istraživanje su „alfa i omega“ svake psihoterapije. Kada se konstantno propitkujemo, onda su šanse da odemo u krivom smjeru svedene na minimum. Jer posao psihoterapeuta je da omogući ljudima da si nauče pomoći sami, jer oni to znaju i mogu!
I zato, sretan vam Sv. Nikola i zapamtite: Stvari nisu uvijek onakve kakvima se možda na prvu i čine!
