Kako drukčije u vremenu u kojem živimo
Svjedoci smo različitih previranja u svijetu u kojem živimo: od pandemije do rata koji bukti, a na prvoj fronti bojišta stradava naše mentalno zdravlje, jer ne možemo, a da ne osjetimo prijetnju i opasnost za sebe i svoje bližnje. Živimo u nestabilnom vremenu, vremenu neizvjesnosti i nesigurnosti u sutra, što može u nama pobuditi osjećaje straha i tjeskobe. I većina se pita kako se nositi sa tom neizvjesnošću koja se je nadvila nad nama.
I dok možda često čujemo kako treba misliti pozitivno, pitam se jesu li negativne misli, a posljedično i neugodni osjećaji koji ih slijede, nužno loši? Njihova bitna funkcija je adaptacija, odnosno oni nam pomažu da se prilagodimo svijetu u kojem živimo, da se prilagodimo novonastaloj situaciji u kojoj se nalazimo, stoga nije nužno da su neugodni osjećaji koje pokreću negativne misli s kojima se susrećemo, ujedno i negativni. Možda su nam upravo oni i potrebni kako bismo se adekvatno pripremili na promjene u okolini i preživjeli. No, što ako se zavrtimo u začaranom krugu negativnih misli i neugodnih osjećaja? Jesu li i onda oni funkcionalni i je li to najbolje moguće rješenje za nas?
Jer da, istina je da se neki ljudi zavrte u začaranom krugu negativnih misli, od koji neke nisu u skladu sa realnošću u kojoj se nalaze, stoga se počinju paliti lažni alarmi i uzbune u našem mozgu, te se ne osjećamo i ne reagiramo u skladu sa situacijom u kojoj se nalazimo. Jer naše misli postaju naša stvarnost na način da kad nešto mislimo da bi se moglo dogoditi, mi to prepoznajemo kao da se upravo sada i događa, jer naš stari mozak ne zna razliku između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te potom reagiramo sa emocionalnom i tjelesnom reakcijom u skladu s time. No, je li onda u tom slučaju rješenje da se počnemo još jače truditi misliti pozitivno? Jer dok će neki reći kako bez problema vide sve ružičasto i svijetlu budućnost, drugima to baš i neće biti tako lako za učiniti.
Ponekad je teško misliti pozitivno kada te naše misli nisu u skladu sa realnošću koja nas okružuje, a ponekad je to i kontraproduktivno, jer su naše misli i osjećaji pokretači koji nam pomažu da se prilagodimo okolnostima koje nas okružuju, te nas pripremaju na određenu akciju i djelovanje koje nam je potrebno kako bismo preživjeli. I kada nakon ne znam koliko pokušaja ne uspijemo pozitivno misliti, vrlo lako je moguće da ćemo se početi osjećati krivima, a posljedično postati tužni ili čak i depresivni, jer smo podbacili u svojem naumu, u svojem pokušaju rješavanja problema.
I upravo je i svrha psihoterapije da nam pomogne da kroz odnos sa stručnom osobom pronađemo funkcionalne i stvorimo nove obrasce razmišljanja, osjećanja i ponašanja, dok učimo kako kreirati različite funkcionalne životne scenarije, te na taj način širimo svoje mogućnosti i omogućujemo si različite opcije i rješenja. Stoga i nije nužno toliko loše da si dopustimo da nas naše emocije i razmišljanja pripreme za potrebne akcije i djelovanja, a ako osjetimo da nas počinju preplavljivati, možda ne bi bilo odveć potražiti i stručnu pomoć. A ono što nam definitivno može pomoći u svemu ovome što nam se događa i u svemu ovome što nas okružuje, je da nađemo neki samo sebi svojstveni smisao, nešto što je nama bitno i što nas vodi i gura naprijed.
Stres i brige su sastavni dio života, a nećemo se lagati u zadnje vrijeme ih možda imamo i na bacanje. S njima se susrećemo svakodnevno, te ih je nemoguće izbjeći. No, postoji razlika između onih koji se znaju nositi sa stresom i brigama, te onih čiji život preplavljuju, pa imaju osjećaj da sve što im se u životu loše događa je izvan njihove kontrole. Zamislite da u ruci držite neki predmet. Iako je on zapravo uvijek jednako težak, on za vas neće imati jednaku težinu ako ga držite jednu minutu ili nešto duže. Ako ga držite jednu minutu, najvjerojatnije se ništa neće dogoditi. Ako ga recimo duže držite, ruka će vas početi boljeti. A ako ga budete držali cijeli dan, ruka će vam utrnuti i imat ćete osjećaj da je paralizirana. Jednako je tako i sa stresom i brigama u našem životu: Ako o njima mislimo neko kraće vrijeme, ništa bitno se neće dogoditi. No ako ih vrtimo i premećemo po mislima duže vremena, počet će nas opterećivati, te ćemo biti sve nesretniji. A budemo li se s njima opterećivali cijeli dan, postat ćemo paralizirani i nesposobni za bilo što drugo. A pomislite samo što će se dogoditi ako su praktički sastavni dio našeg života i koliko to zapravo utječe, kako na naše mentalno, tako i na naše fizičko zdravlje.
Na stres reagiramo i tjelesnom reakcijom. Ali naš organizam nakon nekog vremena, ima tu sposobnost da se vrati u prvobitno stanje opuštenosti. No, kada u svojim mislima počnemo kreirati bezbrojne katastrofične scenarije koji bi se nekada možda mogli i dogoditi, na taj način svoj organizam konstantno i kontinuirano izlažemo stresu, te su posljedice neizbježne.
I upravo je psihoterapija jedan od načina koji nam pomaže u nošenje sa stresom i brigama, jer kroz nju nefunkcionalne obrasce mišljenja, ponašanja i osjećanja zamjenjujemo novim, drukčijim i korisnijim, te na taj način mijenjamo naš osobni doživljaj stresa i briga, a samim time i “stvarnost” u kojoj živimo.
No, je li nam psihoterapija zaista potrebna i bi li ona trebala biti dostupna svima, čak i onima koji si je financijski ne mogu priuštiti? Osobno upravo u ovom trenutku u kojem se nalazimo vidim veliki potencijal psihoterapije za koju mi se čini da nam je sada prijeko potrebna u očuvanju mentalnog zdravlja. No problem je što ista u Hrvatskoj još uvijek nije dostupna svima na jednaki način. U sklopu državnih institucija (zdravstva, socijalne skrbi) je iznimno mali broj licenciranih psihoterapeuta koji se uglavnom bave drugim poslovima poput dijagnostičkih obrada, pisanjem raznoraznih mišljenja, planova i programa tretmana, farmakoterapijom, itd., a za sam terapijski rad sa ljudima imaju malo, ako i uopće vremena. Tako da ako vam je potrebna psihoterapijska pomoć čini mi se da ste osuđeni na ordinacije u privatnoj praksi, čije troškove liječenja morate snositi sami. I iako su postojale nade, nedavno u Saboru ipak nije usvojeno da se psihoterapija svima kojima je potrebna omogući preko uputnice, koja mi se čini da je trebala pokrivati barem dio troškova iste. A u posljednje vrijeme se je povećao broj mentalnih teškoća, kao što se je povećala i sama uporaba lijekova (psihofarmaka), koji iako su ponekad zaista potrebni, samo s njima nećemo riješiti svoj problem. Za to nam je potrebna psihoterapija, koja će kada se radi o težim simptomima i biti u kombinaciji sa lijekovima (psihofarmacima), no kada govorimo o blažim i umjerenim simptoma, onda govorimo isključivo o psihoterapiji, a pogotovo kada se radi o djeci i mladima. Ali realnost je trenutno nažalost još uvijek takva da su ljudi i dalje primorani snositi troškove privatnog psihoterapijskog liječenja u cijelosti, dok drugog izbora praktički niti nemaju. No, ako ne počnemo o tome govoriti i promišljati, teško da će doći do željenih promjena. Jer promjene nisu nešto što pada s neba, već je upravo prvi korak ka njima naša svjesnost o njihovoj potrebi. Mi smo ti koji ih pokrećemo i činimo mogućima. I koliko god da nam ponekad izgleda kako nemamo baš velikog (ili možda čak ni nikakvog) utjecaja na sistem u kojem se nalazimo, dobro je sjetiti se da sistem nije neka apstrakcija doputovala iz svemira, već smo i mi sami dio tog ili tih sistema i samim time promjene i počinju od nas samih, našeg promišljanja, a posljedično i djelovanja.
Psihoterapija ne funkcionira kao knjiga sa gotovim receptima, odnosno rješenjima koja vrijede za sve jednako. I zato kada imam zadatak dati neke savjete kako se osjećati bolje, kako si pomoći u određenim situacijama, uglavnom mi se čini kao da sam u zamci, jer načelno ono što vrijedi za “Janu i Mirka”, ne vrijedi jednako i za “Jelenu i Marka”. Što više njima će možda učiniti više štete nego koristi. Jer da, postoje različite metode i tehnike, poput disanja, vizualizacije, imaginacije, itd., no one nisu podjednako dobre za svih. Jer kao što će nekima pomoći, drugima neće, s obzirom da neke mentalne teškoće određene tehnike i metode mogu još više potaknuti, i zato nam je potrebna psihoterapija od strane educiranih stručnjaka sa individualnim pristupom svakoj pojedinoj osobi, uzimajući u obzir njezinu teškoću, ali i njezine posebnosti, mogućnosti i resurse. Psihoterapija nije knjiga recepata! I tko zna, možda je upravo sada trenutak kada nam je ona potrebnija nego ikada, s ciljem očuvanja našeg mentalnog zdravlja, stoga možda i ne bi bilo loše učiniti je dostupnom svim ljudima na jednaki način.
A u slučaju da se pitate: “Pa kako onda djelovati i što učiniti kada je dosta toga tako individualno i ne vrijedi za sve jednako?”: Brinimo jedni o drugima, jer priroda nas je učinila takvima da bismo preživjeli kao vrsta, pa iskoristio onda te svoje resurse i snage za preživljavanjem! Heinz von Foerster: “Uvijek djeluj tako da povećaš broj mogućnosti!”
