Kako u partnerskom odnosu uspijemo doći od ljubavi do mržnje?
Većina parova se zaista iz ljubavi odluči biti zajedno i tada im ni na kraj pameti nije da će se jednom možda i razići. Da se jednom više neće voljeti, već će si naprotiv toliko zamjerati, da će se zapravo mrziti.
Svjedoci smo velikog broja razvoda i prekida partnerskih odnosa. I to ne bilo kakvih razvoda već onih iznimno konfliktnih, kada se bivši partneri doslovno mrze i gledaju kako bi što više napakostili jedan drugome, ne birajući sredstva, te ne prezajući ni pred nikim i ni pred čim. A nekad su to bili ljudi koji su se neizmjerno voljeli. Pa tako možemo vidjeti i kako neke poznate medijske ličnosti sa svojim svađama, prepucavanjima i skandalima pune novinske stupce. Ali to isto tako mogu biti i naši roditelji, susjedi, kolege, itd., a nažalost smo možda to čak i mi. I sada se sigurno pitate kako to da od velike ljubavi u partnerskom odnosu uspijemo doći do mržnje i netrpeljivosti? Kako samo uspijemo postići da nas osoba koja nas je neizmjerno voljela, počne mrziti i mi nju? Kako svoj odnos uspijemo dovesti do tog stanja? Jer nije da smo nešto tako željeli ili planirali. Naime, bilo je upravo suprotno kada smo izrekli ono sudbonosno da ili kada smo pristali sa nekim dijeliti svoj život, biti njegov partner. Najvjerojatnije smo planirali da to bude do kraja života, da to bude zauvijek, a ne ovo što nam se događa: da se mrzimo. Kako onda od velike ljubavi uspijemo doći do prave pravcate mržnje?
Zaljubimo se, želimo svaki trenutak provesti sa tom osobom, uživamo kada smo zajedno i imamo osjećaj da je tek sada kad je ta osoba ušla u naš život, naš život dobio smisao. A onda nakon faze zaljubljenosti počinju i prva neslaganja, prvi konflikti, prve svađa. Te se nakon nekog vremena, da ni ne primijetimo kako i kada, nađemo na potpuno suprotstavljenim stranama, a naš voljeni partner ili partnerica nam postane najžešći neprijatelj, netko tko nas je sposoban povrijediti, izvor ogromne boli i patnje, te predmet mržnje. Pa kako samo dođe do toga??? Je li možda mržnja druga strana medalje ljubavi?
Kada upoznamo nekoga, na njega zalijepimo svoju unutarnju sliku idealnog partnera. Kako vrijeme prolazi i što više naš partner odstupa od te naše idealne slike, slijedi sve više i više razočaranja, a mi imamo dojam da se je naš partner promijenio. Međutim, on je cijelo vrijeme isti, jedino se slika koju smo nalijepili na njega s vremenom, kao i sve druge naljepnice, sve više i više odljepljuje, a razlika između našeg pravog partnera i naše unutarnje idealne slike postaje sve očitija. Tada često počinjemo vršiti pritisak na svojeg partnera da ispuni naša očekivanja i uklopi se u našu unutarnju sliku koja nam govori kakav bi on trebao biti, dok se sukobi i problemi između nas dvoje sve više i više gomilanju, postaju sve jači, a posljedično je sve jači i otpor našega partnera. Nezadovoljstvo i narušeni partnerski odnosi tada postaju naša realnost, a mi se pitamo kako izaći iz tog začaranog kruga. Dok je ključno pitanje koje bi si trebali postaviti: “Možemo li prihvatiti svojega partnera takvog kakav je i biti zadovoljni u tom odnosu?” Ako je prvo što nam pada na pamet kada si postavimo to pitanje, da se u tom slučaju moramo puno žrtvovati, da onda moramo trpiti u tom odnosu, biti nezadovoljni i izgubiti sami sebe, onda smo si zapravo isto na neki način odgovorili na prije postavljeno pitanje.
Ljudi se mogu promijeniti, ali ih mi ne možemo mijenjati. A najveća zabluda partnerskih odnosa je da će se onaj drugi, naš voljeni partner, promijeniti. Kada izblijedi idealna slika našeg partnera i počnemo se suočavati s realnošću, dosta često i ostajemo u odnosu u kojem smo nezadovoljni i nesretni, jer se uspijemo uvjeriti da će se naš partner u konačnici ipak promijeniti, te će tada ispuniti sve naša očekivanja koja imamo. Ljudi na tu zabludu znaju potrošiti godine, pa čak nažalost i cijeli život, dok jadni, nesretni i frustrirani čekaju i vrše pritisak na partnera da se promijeni, prilagođavajući se partnerskom odnosu. A ponekad i pristajući na partnerski odnos u kojem su jadni i nesretni te koji nije, niti je ikada bio za njih, samo prvo to nisi vidjeli, a kasnije si to nisu željeli priznati.
Mi ljudi smo bića predrasuda i vlastitih ograničenja. A u partnerskom odnosu je važno znati prepoznati vlastita ograničenja, kao i ograničenja svojeg partnera i ne gurati ga, niti sliti da ide preko svojih granica, pokušavajući ga promijeniti, jer onda nastaju konflikti u odnosu, koje ne možemo razriješiti. Važno je osvijestiti i znati koje su to stvari, karakteristike i osobine našega partnera koje su za nas prihvatljive, a s kojima zaista ne možemo živjeti, te na taj način prosuditi je li taj partnerski odnos za nas prihvatljiv ili ne. Jer zapamtite, druge ne možemo mijenjati, možemo mijenjati samo sebe i kako vidimo određene stvari, te na taj način onda neposredno mijenjati i svoje odnose. A promjena našeg ponašanja, očekivanja, razmišljanja, stavova, itd., zasigurno će utjecati i na onog drugog.
Partnerski odnosi ponekad u nama pobuđuju naše najgore strahove, i kao što mogu iz nas izvući ono najbolje, isto tako mogu izvući i ono najgore za koje nismo ni znali da postoji u nama. Naš partner je naše ogledalo. Mi se u njemu reflektiramo, te nam je potrebno njegovo prihvaćanje i divljenje, kako bi se u tom odnosu osjećali dobro i kako bi imali osjećaj da vrijedimo. A konstantno kritiziranje i prigovaranje vode upravo u suprotno – da se u partnerskom odnosu osjećamo izuzetno loše. Kad skoro sa ničim nismo zadovoljni te konstantno prigovaramo i kritiziramo, kada u odnosu nismo ravnopravni, već jedan partner drugoga vodi za ruku kroz život i skrbi o njemu ili se pak borimo za svoju poziciju u odnosu koji funkcionira na principu pozicija moći, itd. – sve to uzrokuje ljutnju, ogorčenost, neslaganje, konflikte, svađe i probleme koji se gomilaju i obično ne rješavaju godinama. A na kraju kad ti problemi i budi jedino što je ostalo među partnerima, razlaz je neizbježan. Neostvarena očekivanja koja imamo prema svojem partneru, kao i našem odnosu, s vremenom uzrokuju sve veće i veće frustracije koje nas nagrizaju, te vode ka narušenom partnerskom odnosu.
Ta neostvarena očekivanja su često i neizgovorena i neiskomunicirana među partnerima. Ona u svađama izbiju na površinu, kada slijedi beskonačno nabrajanje svega onog što nam ne valja kod partnera i u odnosu, često omaložavajući i vrijeđajući onog drugog s namjerom da ga povrijedimo i na taj način kaznimo za učinjeno i neučinjeno. Kada se u afektu, pod emocionalnim nabojem iznosi prljavo rublje od stoljeća 7. I upravo su te svađe ono što najviše i nagriza i uništava partnerski odnos, jer druga strana uglavnom ni ne čuje što želimo reći i koju poruku želimo poslati, nego se osjeća povrijeđeno i napadnuto, te zauzima obrambeni stav, da bi u konačnici udarila teškom artiljerijom nazad po nama. I tako se zapletemo u začarani krug koji staje kada se niti jedna, niti druga strana nemaju više snage boriti.
Konstantno spominjanje onih stvari u kojima je partner, prema našem mišljenju, podbacio, nabijanje grižnje savjesti, prigovaranje i kritiziranje vode ka uništenju i okončanju partnerskog odnosa, jer nakon rana koje si godinama nanosimo, dođe do toga da ostanu ožiljci koji ne mogu zacijeliti. Obično kada partneru tako predbacujemo i krivimo ga za mnogo stvari, na taj ga način u isto vrijeme pokušavamo i kazniti zato što ne ispunjava naša očekivanja, ali isto tako i promijeniti. No na taj način nikada zapravo nećemo uspjeti postići da partner počne ispunjavati naša očekivanja i da postane ono što bismo mi željeli, već upravo suprotno. Naša predbacivanja i prigovaranja načelno mogu još više učvrstiti partnerova ponašanja protiv kojih se borimo i za koja mu prigovaramo. A to je upravo ono što ne želimo, jer u konačnici vodi ka uništenju partnerskog odnosa. U partnerskom odnosu se trebamo osjećati ugodno, sigurno i voljeno, a da bi to bilo moguće potrebno je prestati očekivati da se onaj drugi promijeni. E sad, dobro je pitanje trebamo li onda odustati od očekivanja koja imamo prema svojem partneru?
U odnosu je dobro imati očekivanja, no važno je znati prepoznati što nam partner od svega toga može dati. Jer ono što bismo mi željeli od njega i ono što nam on može i želi pružiti, mogu biti dvije različite stvari. I onda u skladu s time vidjeti možemo li i želimo li ostati u takvom partnerskom odnosu. Je li onda takav partnerski odnos za nas zadovoljavajući?
Važno je od partnera tražiti samo ono što nam može dati kako bi se zbog toga osjećao dobro i uspješno u svojoj partnerskoj ulozi, a ne kao da je u istoj podbacio. Različiti smo i samim time je puno stvari koje bismo mi učinili drukčije nego naš partner, a činjenica je da naš partner nikada niti neće moći postati kao mi, niti ćemo ikada željeti iste stvari, misliti isto i imati iste želje i ciljeve, stoga je važno da naučimo od partnera tražiti samo ono što zaključimo da nam može dati.
Kada konstantno narušavamo nečiju privatnost i slobodu, kada konstantno nekoga krivimo za sve što je loše u našem životu i držimo ga odgovorim za to, kada taj isti nikada nije dovoljno dobar. Razmislite malo, hoće li ta osoba željeti ostariti s nama? Je li joj ugodno u takvom odnosu? Osjeća li se dobro, sigurno i voljeno u njemu? Prije su ljudi češće ostajali u takvim odnosima kada se je brak čuvao pod svaku cijenu, bez obzira na to koliko smo nesretni bili u njemu. No danas u vrijeme u koje živimo, kada nam razvodi i nisu toliko strani, što mislite, hoće li netko pristati ostariti s vama pod takvim uvjetima i da se tako odnosite prema njemu? Da, možda su nas nekada davno u djetinjstvu učili da ako kritiziramo nekoga on će postati bolji, promijenit će svoje ponašanje. No u realnosti je upravo suprotno od toga. Kada nekoga kritiziramo, on će se s nama osjećati loše i u konačnici mu neće biti ugodno u našem društvu. Ako i dođe do promjene ponašanja, ona će biti kratkotrajna i bez pravog učinka. U partnerskom odnosu ne samo da želimo biti dovoljno dobar partner, nego želimo biti onaj najbolji za našeg partnera. Onaj kojemu će se partner diviti i kojega će voljeti, i to je i jedan od uvjeta da u tom odnosu budemo sretni.
Kada partnera konstantno tražimo da se odriče nečeg u ime veze, u ime ljubavi, onda on polako počinje s vremenom sve više i više gubiti sebe, te postaje sve nezadovoljniji sobom i svojim životom, a s time gubi i ljubav prema nama, gubi “našu ljubav”. Razmislimo malo o tome. S idejom da partnera oblikujemo i ispravimo kod njega sve što nam ne odgovara, postižemo da on prestane biti on, postane drukčiji, te posljedično nezadovoljniji sam sa sobom. A preduvjet da bismo voljeli druge je da prvo moramo voljeti sami sebe. A da bismo voljeli sebe, moramo biti zadovoljni sami sa sobom i svojim životom. Bez da volimo sami sebe, teško da ćemo moći voljeti druge i biti zadovoljni s odnosima koje imamo. Pa hoće li nas u tom slučaju partner moći voljeti? Razmislimo malo o tome.
I tako često upravo to naše rješenje s kojim želimo postići da naš partner postane nama najbolji mogući partner, rješenje s kojim pokušavamo oblikovati partnera prema našim željama, potrebama i očekivanjima, postane problem zbog kojeg se na kraju i raziđemo. Zbog kojeg se na kraju i raspadne naša veza, zbog kojeg se rastanemo.
U Japanu je poznata vještina popravljanja polomljene keramike zlatom – KINTSKUROI. Naime, u lak se stavi zlatni prah te se onda s time lijepe slomljeni dijelovi keramike. Keramičke posude popravljene na taj način zaista mogu izgledati još ljepše nego prije. Tako da nije isključeno da kada nešto polomimo ili uništimo, da to isto nećemo moći i popraviti. A možda će čak izgledati i bolje neko prije. No pitanje je želite li zalijepiti svoju razbijenu keramiku ili biste je radije bacili i kupili novu? A u slučaju da je želite zalijepiti i popraviti, koliko ste zapravo vješti u toj tehnici lijepljenja i popravljanja, i jeste li uopće? A onda opet, može li se baš u svakom slučaju polomljena keramika zalijepiti? Čini mi se da je jedno sigurno: kada se keramika razbije u jako puno malih sitnih komadića, kada se razbije u prah, to je onda zaista više teško zalijepiti. Što vi mislite o tome?
Mali princ: “Od drugoga traži samo ono što ti može dati.”
