Sklone smo vjerovati da kad bi nas partner udario, sigurno više ne bi ostale s njim. Pa i ako bi nas taj isti partner psihički maltretirao, ni onda nema šanse da bi više bile s njim. A onda opet, tako je puno žena koje trpe fizičko i psihičko nasilje u partnerskim odnosima. Jer istina je da je teško znati što bi i kako učinile, dok se nažalost i same ne nađemo u takvoj situaciji. Partnerski odnosi nikada nisu crno-bijeli. To nisu odnosi u kojima nas partner ili samo maltretira i zlostavlja, ili su to pak samo savršene holivudske ljubavne priče. Partnerski odnosi su ipak puno kompleksniji od toga da bi ih tek tako mogli prerezati, kao što to često i mislimo, dok još nemamo iskustvo takvog odnosa.
Kod ljubavnih priča često taj idilični početak i bude ono što kasnije zbunjuje i zamućuje jasnu sliku samog odnosa. Partneri u početku mogu biti divni i krasni, te nam skidati zvijezde s neba. A kada nakon početne zaljubljenosti počnu problemi, kada počne maltretiranje i zlostavljanje, onda nam je ponekad to teško vidjeti i priznati si. Često negiramo nasilje, jer bi njegovo priznavanje značilo da moramo odustati od svojih snova i od svoje holivudske bajke koju smo izgradile. I iako je to samo zapravo ideja koju želimo živjeti, mi se grčevito držimo za nju, jer je stvarnost toliko drukčija, za nas neočekivana, neprihvatljiva i okrutna, da se jednostavno ne želimo suočiti s njom. Grčevito se držimo za ono što bi željeli da taj naš odnos bude, a ne ono što on ustvari je.
Često čujemo kako žene u takvim odnosima ostaju zbog financija, jer nemaju kamo otići, zbog djece, straha od partnera, jer ne vjeruju u institucije sustava koje bi im trebale pomoći, itd. Čak i različita istraživanja s tog područja isto navode kao glavne razloge za ostajanje u zlostavljajućim odnosima. No pitam se jesu li ti vanjski faktori zaista ono što nas zapravo drži u takvom odnosu? Ili možda s njima prvenstveno sebi, a onda i drugima pokušavamo objasniti i opravdati svoj ostanak u odnosu koji nije dobar za nas, za koji kao da nas drži neka nevidljiva niti, koju niti same ne razumijemo, a osjećamo kao da nam ne da da odemo.
Žene da bi uspjele preživjeti u takvom odnosu, često same sebe uvjere kako će se njihov partner promijeniti, ali isto tako i kako će ga one uspjeti promijeniti, a njihova ljubav iscijeliti. One očajnički žele vjerovati kako će se to dogoditi. Da bi mogle ostati u takvom odnosu, na neki način moraju prihvatiti i opravdati partnerovo neprihvatljivo ponašanje, pa isto često vide kroz prizmu njegov traumatičnog djetinjstva i/ili teških životnih prilika. Ali isto tako i kao vlastitu krivicu, jer vjeruju da i same snose dio odgovornosti za partnerovo ponašanje, kao da imaju moć utjecati na njega. A ne vide da kad bi to bila istina, onda bi njihov partner već odavno promijenio svoje ponašanje, s obzirom na to koliko se trude da se to dogodi. A kako vrijeme odmiče, sve više i više grade iskrivljenu sliku realnosti koja im i pomaže da ostanu u takvom odnosu.
Interesantno je da kad ih se suoči sa 1001 činjenicom koja je suprotna njihovim opravdanjima i razlozima za ostanak u takvom odnosu, one nađu 1002 argumenta protiv, te se i dalje često odlučuju za taj odnos. Jeste li se ikada zapitali zbog čega? Koja je to nevidljiva nit koja ih često čvrsto drži u takvom odnosu? Je li to možda onaj neobjašnjivi strah da bez takvog odnosa ne mogu preživjeti, iako sve zapravo upućuje u suprotno? Da će bez takvog odnosa one prestati postojati i onda nađu 1002 razloga zbog kojeg je za njih najbolje da ostanu u tom odnosu. Onda stvore različite mehanizme vjerovanja i uvjerenja koji podržavaju i omogućuju ostanak u odnosu u kojem se osjećaju zlostavljano. Onda stvore različite mitove koji im omogućuju ostanak u takvom odnosu, pa recimo mogu vjerovati da više nikada neće upoznati nekog za partnerski odnosi kakav žele, da više nikada neće uspjeti ostvariti drugi partnerski odnos, da će zauvijek ostati same, da nisu vrijedne ljubavi, da će svaki sljedeći partnerski odnos biti još i gori od ovog u kojem jesu, a tu je naravno i onaj osjećaj kako su puno uložile u odnos u kojem su i ako sad odu, to više nikada neće uspjeti povratiti, itd. Zaista je mnogo mitova koji nam pomažu održati nezadovoljavajuće partnerske odnose i upravo je to jedna od zadaća psihoterapije da nam pomogne da dobijemo jasniju sliku onoga što jest i onoga što bismo željeli da bude.
Partnerski odnosi su iznimno osjetljivi i bliski. Nekad davno prije u djetinjstvu, prve takve slične odnose smo imali sa svojim roditeljima ili nekim drugim važnim osobama koje su skrbile za nas. Nesvjesno možda nosimo i poneke ožiljke iz tih odnosa, od kojih je većina učinjena nenamjerno. Recimo, kada smo bili mala beba, nesvjesna sebe i svijeta koji ju okružuje, mama nas je mazila, pazila i brinula za sve naše potrebe. No jednom, dok smo čvrsto spavali, otišla je objesiti opranu robu. Na susjednoj terasi je vidjela susjedu i zapričala se. Mi smo se probudili gladni i laganim plačem je počeli dozivati, no ona nas nije čula. Nismo se sami mogli nahraniti, ovisili smo o njoj, tako da je plač postajao sve glasniji i glasniji, a mi nismo znali hoće li ona doći. Borili smo se da preživimo. Uporno smo dozivali mamu, ali uzaludno. A kad je napokon stigla, već smo kompletno poljubičastili te smo vrištali iz petnih žila. I iako se kao odrasli ovog iskustva nećemo sjećati, ono je u nama negdje pohranjeno i može se aktivirati u partnerskom odnosu. Jer upravo je partnerski odnos taj koji toliko podsjeća na te naše primarne odnose u životu kroz koje smo počeli graditi ideju o sebi, drugima i svijetu u kojemu živimo. Upravo je to taj odnos koji toliko podsjeća na odnose bez kojih u određenim trenucima, kada smo bili jako mali, ne bi preživjeli. I tada smo bili spremni, bili mi toga svjesni ili ne, učiniti sve da ostanemo u tom odnosu, da ne dođe do njegovog prekida, da ne izgubimo te za nas važne ljude bez kojih u tom trenutku ne bi mogli preživjeti. I upravo je možda to taj osjećaj straha koji nam se kasnije nesvjesno javlja u partnerskom odnosu, kada se bojimo da ne ostanemo bez tog odnosa i tada smo spremni na sve. U tom trenutku niti nismo svjesni da partnerski odnos u kojem se nalazimo nije ključan za naše preživljavanje, kao što je to bio odnos sa roditeljima ili nekim drugim važnim osobama koje su skrbile za nas. No na samu pomisao od prekida, odnosno gubitka tog odnosa, upali nam se onaj unutarnji nevidljivi alarm, koji pokrene cijelo naše tijelo te nas preplavi emocijama. Alarm koji vrišti da ne smijemo ostati bez tog odnosa. I iako smo sada odrasli, te nam taj odnos uopće više niti nije potreban za preživljavanje, sposobni smo se uvjeriti da bez njega ne možemo i tada krenu racionalizacije, traženje, pa čak i izmišljanje opravdanja za partnerova ponašanja. A istina je kako smo uspjeli preživjeti prije tog odnosa, tako ćemo preživjeti i nakon njega.
Nasilje u partnerskom odnosu često prepoznamo instinktivno. Čak i onda kada se uvjeravamo kako je sve uredu, onaj neki unutarnji osjećaj, naš unutarnji alarm nam zna signalizirati kako nije. Zlostavljani ste ako se tako osjećate i onda je važno da potražite stručnu pomoć kako biste si na adekvatan način znali pomoći. Ono što većinu koja se nalazi u takvim odnosima muči je pitanje mogu li se takvi odnosi mijenjati, i ako mogu što je potrebno za to? Za početak je važno da znamo – žrtva nasilja se može postati jedino i samo ako pristanemo na to, a nasilnik ako se odlučimo na to! To ne znači da nam se nasilje u partnerskom odnosu ne može dogoditi, no mi smo ti koji odlučujemo hoće li se nastaviti događati, te hoće li takav odnos postati naša realnost. Isto tako ne znači da nam se ne može dogoditi nasilni ispad u trenutku kada ne znamo drukčije, no na nama je hoćemo li potražiti stručnu pomoć i to promijeniti. Na nama je hoćemo li se tako i nastaviti ponašati. Promijeniti vlastito ponašanje ne podrazumijeva konstantna uzaludna obećanja, onda faze smirivanja tenzija, pa naknadno ponovno ponavljanje istoga nasilnog ponašanja. Promijeniti vlastito ponašanje znači preuzeti odgovornost za njega i više ga nikada ne ponoviti i uglavnom je u tom slučaju potrebna i stručna pomoć. Zapravo ne postoji nikakva čarolija, niti nevidljiva sila koja nas može natjerati na bilo što. Zapamtite, mi smo ti koji imamo moć i koji odlučujemo, stoga je važno da toga i postanemo svjesni!
Stajala je na željezničkoj stanici i čekala slijedeći vlak. Nije ni slutila da će stići taj čarobni Vlak, prepun raskoši, udobnosti i različitih zadovoljstva. Ukrcala se je puna oduševljenja, nadi i čežnji. Osjećala je kako svi njezini snovi postaju stvarnost. Kako počinje živjeti nemoguće. Čim je stigao na stanicu, imala je osjećaj da je to Vlak koji je čekala cijeli svoj život, Vlak za kojim je žudila, o kojem je sanjala. Bila je ushićena i imala je osjećaj da nikada prije nije bila sretna kao sada. Ušla je u taj luksuzni Vlak, a tek onda počinju još ugodnija iznenađenja: ljubazni kondukteri, susretljivi putnici, kupei koji odišu udobnošću, glamurom i luksuzom, itd. Na trenutak je pomislila da se vozi poznatim Orient Expresom, makar nije mogla znati je li to tako, jer se nikada prije nije vozila tim vlakom, pa nije imala s čime usporediti. Smjestila se je u kupe u kojem je bila sama, a Vlak je polako krenuo. Uživala je u vožnji i razgledavanju nepoznatih krajolika. Bila je sretna i zaljubljena u život. I taman kada je pomislila kako ne može biti boje od ovoga, te kako je sve skupa nestvarno savršeno, Vlak je počeo lagano ubrzavati. I sve više i više je ubrzavao, a ona je postajala sve nemirnija i zabrinutija. U jednom trenutku je toliko ubrzao da ju je preplavio strah. No onda je Vlak ponovno usporio i stao na nekoj stranici, a ona je imala osjećaj kako je opet sve u redu.
Kada je krenula slijedeća vožnja, vjerovala je kako će ovaj put biti ugodna, te kako njezini strahovi zbog prijašnjeg iskustva nisu opravdani. No onda je Vlak ponovno počeo strelovito ubrzavati, a ona se je bojala kako će izletjeti sa tračnica. Sve se je treslo, drmalo, vrata od kupea su lupala i udarala, a koferi i ručne torbe su letjeli na sve strane. Bojala se je za svoj život. Plakala je i vrištala kako želi da se Vlak zaustavi, jer želi izaći, želi ga napustiti. I onda opet samo tako, Vlak je počeo malo po malo usporavati, i u jednom trenutku je stao na nekoj stanici. Dok je tako stajao, prvo je bila zbunjena, a onda se je počela prisjećati svih onih prelijepih trenutka kada je tek ušla u Vlak, kada ga je prvi put ugledala, susrela se s njim. Kako je samo bio divan i krasan. Kako se je samo prekrasno osjećala. I ako ga sada napusti, tko zna hoće li stići novi vlak? I ako i stigne, kakav li će uopće biti taj vlak? Hoće li joj se sviđati? I ponovno je malo po malo počinjala samu sebe uvjeravati kako stvari i nisu tako loše kako ih ona možda trenutno vidi. I kako će ovog puta vožnja zasigurno biti drukčija.
I tako se je u njezinom životu počeo ponavljati već dobro poznati scenarij, samo svakoga puta sa sve većim ubrzanjima i sve opasnijim vožnjama. A ona je, kako je vrijeme prolazilo, bila sve preplašenija i sve nesigurnije u sebe. Ja zapravo ne znam kako je priča završila i je li uspjela iskočiti iz junećeg Vlaka prije nego li je on iskočio sa tračnica ili se je dogodilo možda nešto treće? Znam se uloviti kako razmišljam što bi bilo da se ja nalazim u takvom Vlaku? Što bi ja učinila? I pitam se hoćete li Svi vi koji se trenutno nalazite u takvim Vlakovima uspjeti iskočiti na vrijeme?
