Kada vjerujete da možete ili kada vjerujete da ne možete, u oba ste slučaja u pravu.
Sve više ljudi, kao i sve više mladih, bori se sa anksioznošću. Odmalena se od djece očekuje izvrsnost skoro u svemu: da što prije jedu sami, obavljaju nuždu sami, oblače se sami, spavaju sami… U stopu pratimo razvojne trendove kada bi dijete trebalo usvojiti određene razvojne zadatke, često zaboravljajući na njegovu individualnost i posebnosti koje definitivno ne možemo ugurati u razvojnu tablicu, koja nam govori kada bi ono nešto trebalo usvojiti ili ne. Već se u vrtiću djecu uči da je uspjeh kada postižu dobre rezultate u određenim zadacima koji se stavljaju pred njih. Već nas se u vrtiću uči vrednovanju, a samim time i mi učimo kako vrednovati sami sebe, te na taj način kasnije gradimo sliku o sebi i procjenjujemo svoju vrijednost. Naučimo da se pozitivno vrednuju samo najbolji rezultati.
Većina djece već u vrtiću nauči pisati slova i brojeve, a rješavaju se i razno razni zadaci kao priprema za školu… Ukratko, od malih nogu nas se na indirektan ili direktan način ocjenjuje, a time kao da nam se želi dati do znanja kako se od nas očekuje izvrsnost na određenim područjima, i to većinom onima povezanim sa školskim sistemom, dok se pak ona druga, kao recimo kreativnost, razvoj kritičnog razmišljanja, poticanje emocionalne inteligencije, učenje socijalnih vještina, ili zanemaruju ili su ponekad čak i nepoželjna.
Iz generacije u generaciju od djece se očekuje sve više i više. Sjećam se da je većina mojih vršnjaka, uključujući i mene, u školi učila pisati slova i brojeve, dok većina današnje djece u školu već dolazi sa tim znanjem. I možda bi mogli pomisliti kako su današnja djeca puno pametnija od djece u moje doba, no pitam se je li to zaista tako? Danas se osnovna i srednja škola završavaju uz pregršt instrukcija, što mi se čini da nije bio trend u moje vrijeme školovanja, odnosno isto je bilo više iznimka, nego pravilo.
Pitam se kakva je onda ta škola danas kad ju se ne može završiti bez instrukcija? I kako se osjećaju ta djeca koja nisu sposobna savladati školsko gradivo bez instrukcija? Kakvu im poruku time šaljemo?
Čini mi se da se od djece jako puno očekuje, te da im se već od malena usađuje slika da su uspješni samo ako postižu dobre rezultate na područjima vezanim za školski uspjeh, dok su pak neka druga uvelike zanemarena. A taj trend, koji je bio aktualan još i u moje doba, započeo je davnih dana. No čini mi se da se iz generacije u generaciju sve više i više potiče i razvija.
Uspjeh se većinom mjeri sa školskim postignućima i materijalnim dobicima. Pred svu djecu stavljaju se isti ciljevi, a pri tome se zanemaruju njihove individualne sposobnosti, želje i aspiracije. Djeca su od najranije dobi pod pritiskom jedne jedine definicije “uspjeha” koja im se nameće, kao da ne znamo drukčije i bolje. Kada radim sa djecom i mladima, ponekad mi se čini da ne postoji ništa važnije od škole, no bi li to zaista trebalo biti tako i kamo nas sve to vodi? A kada pojedino dijete odbija slijediti taj mit o uspjehu, najčešće ga kritiziramo i vršimo pritisak na njega, misleći kako mu na taj način „pomažemo“ da postigne bolje rezultate, da postane “uspješniji”. I tako odrastaju u odrasle ljude koji ne iskorištavaju vlastite potencijale, niti žive u skladu sa svojim sposobnostima, ispunjeni i sretni, već se od kad znaju za sebe, svim silama trude zadovoljiti cijeli niz zadataka koji se tijekom njihovog života stavljaju pred njih, a čije ispunjavanje bi trebalo dovesti do tog nedostižnog mita o uspjehu. A živeći pod tim bremenom od najranije životne dobi i nikako ne uspijevajući da dosegnu tu bajku o uspjehu, sve više i više ih je strah hoće li oni to uopće i moći i jesu li tome dorasli?
Već od malih nogu pred nas se stavljaju zadaci nakon kojih se propitkujemo: Jesmo li dovoljno dobri i hoćemo li zadovoljiti sve ono što se od nas očekuje? Hoćemo li uspjeti biti “uspješni?” Pitam se kamo nas vodi takav način razmišljanja?
Anksioznost se javlja u situacijama za koje procjenjujemo da nadilaze naše sposobnosti i kada mislimo da ne možemo izaći na kraj s njima. Oni koji bi za sebe rekli da se već neko vrijeme bore sa anksioznošću, te da ih ista preplavljuje i obuhvaća veliki dio njihovog života, najčešće misle kako njihova cjelokupna životna situacija nadilazi njihove sposobnosti, te da se s istom ne mogu nositi, niti je riješiti, a da toga u većini slučajeva niti nisu svjesni.
Međutim u tom slučaju kontekst u kojem se anksioznost javlja je toliko općenit, dok su situacije u kojima se javlja toliko uobičajene, da često nismo u stanju odrediti uzrok svojega straha i jednostavno imamo osjećaj kako ne postoji nešto što ga zapravo izaziva. Jesmo li možda tako dugo kroz život strahovali od svega i svačega, strepili jesmo li dorasli životnim situacijama i životu samome, da više niti sami ne znamo s čime bi anksioznost povezali, da je zapravo postala dio našeg života, osjećanje koje nas je preplavilo i sveprisutno je? Razlog zbog kojeg većina ljudi anksioznost teško može povezati sa određenom situacijom je zapravo zbog toga što se anksioznost uglavnom odnosi na cjelokupnu životnu situaciju. Pod utjecajem tog osjećaja koji nas preplavljuje, naše tijelo reagira na različite, za nas vrlo neugodne načine. Tako će netko imati problema s disanjem, netko sa spavanjem, netko će reagirati sa napadima panike, netko osjećati napetost u tijelu, netko možda čak i bolove u tijelu, dok će neke osobe razviti niz psihosomatskih tegoba… No, svi će imati jedan te isti zajednički nazivnik, a to je tjeskoba ili anksioznost, strepnja da nismo dorasli svakodnevnim životnim situacijama, dok u glavi kreiramo strašne scenarije što bi sve moglo poći po zlu.
Naše viđenje sebe, drugih i svijeta u kojem živimo je ovisno od priča koje si pričamo, priča koje smo si cijeli život pričali. Priča koje smo naučili pričati, dok smo slušali i gledali što nam to drugi govore o nama, sebi i svijetu u kojem živimo. Priča o tome tko smo mi i koliko vrijedimo, tko su drugi i kakav je svijet u kojem živimo, što će biti s nama i našim životom, priča o tome možemo li neke stvari ili ne možemo. Naš životni put, sistemi u kojima smo se razvijali, kao i važni odrasli koji su dio ili su bili dio našeg života, su nam pomogli da ispričamo te priče. I to su većinom činili iz velike ljubavi i želje da nam pomognu da postanemo “uspješni”, da imamo dobar život, ne znajući drukčije i bolje. I upravo su te priče o tome što je “uspjeh”, što je potrebno da ga postignemo i hoćemo li ga mi uspjeti ostvariti, bitna stavka u razvoju anksioznosti ili tjeskobe. Mi smo ti koji kreiramo svoju vlastitu realnost, pa tako i svoje mentalne predodžbe, mišljenja, stajališta, uvjerenja, vrijednosti, predrasude i stereotipe. I tako naše priče postaju stvarnost koju živimo.
Određeni broj ljudi će naći načine kako se nositi sa anksioznošću, naći će načine kak sami sebi ispričati neke druge priče. No, neki ljudi se, nažalost, zapletu u začarani krug i konstantno si pričaju jedne te iste priče, dok pokušavana rješenja koja bi trebala pomoći kod anksioznosti, zapravo postaju još i dodatni problemi koje treba rješavati. Pa su tako ljudi ponekad uvjereni da ako se dovoljno brinu, ako se zaista jako brinu, onda će spriječiti da se nešto loše dogoditi i to je jedan od boljih načina kako od rješenja stvoriti dodatni problem, kako početi osjećati anksioznost ili tjeskobu. Ono što nam je u tom trenutku potrebno jesu nove strategije i načini kako uopće početi sam sebi pričati nove i drukčije priče o sebi, drugima i svijetu, koje će onda zasigurno utjecati na promjenu vlastitog razmišljanja povezanog sa mišljenjem jesmo li dorasli životnim situacijama i životu uopće, što će naravno dovesti do toga da se i osjećamo drukčije.
Ako se borimo sa anksioznošću, onda je ona za nas stvarna da stvarnija ne može biti, n važno je za znati da je ona zapravo produkt našeg načina razmišljanja i ako promijenimo svoj način razmišljanja, promijenit će se i naša stvarnost – jer naše misli postaju naša stvarnost. Ponekad nam je pri tome potrebna pomoć i podrška drugih: naše obitelji, prijatelja, pa možda čak i stručna. Važno je za zapamtiti da su neki ljudi osjetljiviji i nježnijim, pa će u
određenim situacijama, pod utjecajem određenih stresova možda i prije od nekih drugih reagirati sa anksioznošću. Tada je važno da se prihvatimo takvima kakvi jesmo i da budemo nježni prema sebi. Sjetimo se da smo upravo mi ti koji najbolje znamo kako se nositi sa određenim stresovima, kako se nositi sa anksioznošću, mi to imamo u sebi, bili mi toga svjesni ili ne. Tako i anksioznost možemo razumjeti kao znak da je u našem životu potrebno nešto promijeniti. A sama ta ideja je zapravo već i početak promjene.
Jednom su u Chicagu tri muškarca slučajno ostala zatvorena u kamion-hladnjači preko noći. Znali su da će se za tri sata smrznuti. Ujutro su ih pronašli mrtve od posljedica smrzavanja. A onda su otkrili kako hladnjača uopće nije bila uključena!!! Naše misli postaju naša stvarnost!
