Moja pokojna baka je živjela do susjede Makedonke, tako su je zvali, jer je rodom bila iz Makedonije. Njezina odrasla kćer je živjela s njom. Radila je, uvijek bila dotjerana, našminkana, vikendom bi po cijele dane držala viklere u kosi, navečer izlazila, zabavljala se. Baka mi je po tiho sa strahom govorila da se maknem od nje, kao da će mi se nešto loše dogoditi, ako sam u njezinoj blizini. Ona nije bila dobar primjer onoga što bi žena trebala biti po tumačenju moje bake: nikad nije se udala, nije imala muža, i to je ono što je nju, po tumačenju moje bake, definiralo.
Svaki put kada bi susrela tu ženu, koja je inače, kad sada bolje razmislim, bila jako draga, susretljiva i topla, mene je preplavio neki neobjašnjivi strah, te sam je izbjegavala. Nisam baš razumjela sve te bakine priče, bila sam još jako mala, ali sam znala da je se trebam kloniti.
U zgradi je živjela još i Milica, odvjetnica. Ni ona se nikada nije udala. Baka je i na nju gledala sa prijezirom i sažaljenjem u kontekstu promašenog života. I drugi važni odrasli iz mojeg djetinjstva su podrugljivo govorili o njoj i to samo zato što je bila sama. Danas razmišljam kako nitko nikada nije u razgovoru spomenuo kako je velika stvar to što je uspjela postati odvjetnica. Svi ti moji važni odrasli su je uglavnom ili žalili ili ismijavali zbog toga što se nije udala. Gledali su na nju kao da ne vrijedi dovoljno. Danas se pitam kako je ona zapravo gledala na samu sebe? I koliko su je uspjeli definirati ti pogledi i slike drugih? U
mojoj dječjoj glavici su se te perspektive odraslih pretvorile u razmišljanje da s tim ženama očito nešto nije u redu i da ih se trebam kloniti. I zapravo nikada do dan danas nisam ni razmišljala o tome, ali izbjegavala sam ih kao da su zarazne… S druge strane moja baka je bila divna osoba, ali u nesretnom braku. No sama ta činjenica da je u braku, za nju je značila veliki uspjeh. Ona je bila sa sela i sa sobom je nosila tragične priče o “starim” curama koje nitko nije oženio…
U zgradi moje bake je bio i jedan susjed, i on je bio odrastao, a još uvijek je živio sa roditeljima. O njemu sam stalno slušala priče kako je jadan vrijedan i radišan, pa opet tako sam i nesretan. I njega su žalili i nazivali ga “starim” dečkom. Danas se pitam, je li on zaista bio nesretan zbog toga ili su samo ti moji važni odrasli mislili da bi on morao biti nesretan zbog toga?
Prošlo je mnogo godina od mojeg najranijeg djetinjstva i već sam dugo i sama odrasla osoba, koja se ponekad osjeća kao ta ista mala djevojčica koja se je bojala tih “čudnih” ljudi, a da ni sama nije znala zašto? Prošlo je mnogo godina od tada, no ja se i sada pitam je li se i koliko način razmišljanja moje bake promijenio kod ljudi danas? Ja i dan -danas čujem ljude kako sažalijevaju “stare” cure i “stare” dečke i pitam se je li zaista smisao života: život u dvoje? Zar osobe manje vrijede, ako nisu u vezi ili u braku? Zar je to uvjet za nesretan život?
Već dugi niz godina radim s ljudima i ljudi često dolaze po pomoć jer nemaju partnera ili partnericu, jer su sami te su zbog toga posljedično depresivni, anksiozni, bore se sa nesanicom, itd., ukratko, misle da im život nema smisla. Pitam se, može li naš život zaista imati smisla samo ako smo u vezi? Ljudi dolaze i po pomoć jer su u nesretnim vezana, ali ne odustaju od njih, jer imaju osjećaj da bez te veze ne mogu preživjeti. U tim istim vezama zanemaruju sebe i svoje potrebe, ne ispunjavaju svoje potencijale, niti žive život kakav bi željeli, pa opet ostaju u njima… Često susrećem i realizirane odrasle ljude koji su sami, poslovno ostvareni i financijski neovisni, koji mi se na prvi pogled čine zadovoljni i ispunjeni sa svojim životom, a okolina ih opet eto žali jer su sami, jer nisu u vezi… I pitam se kamo nas vodi takav način razmišljanja? Možemo li zaista biti sretni i živjeti ispunjen život ako smo sami ili je za to potrebno biti u vezi, pa makar i u onoj nesretnoj?
Veliki broj ljudi očekuje da će se njihovi problem riješiti ulaskom u vezu, no to je mit. Ne možemo očekivati da nas netko drugi usreći i učini nam od našeg vlastitog života bajku, ako se sami nismo uspjeli ostvariti na područjima koja su nam važna. Ako sami sa sobom nismo zadovoljni, to nećemo niti postati ako uđemo u vezu, jer suludo je vjerovati da drugi posjeduju tu čarobnu moć da nas usreće, realiziraju i riješe naše probleme. Prvo i osnovno pravilo sretne veze je da moramo znati voljeti sebe, jer da bismo mogli voljeti drugoga, prvo moramo naučiti voljeti sebe. I evo nas na početku naše zagonetke.
Pa naravno da možemo biti sretni, zadovoljni i ispunjeni ako smo sami i nismo u vezi, jer je u ostalom i preduvjet sretne veze, zdrav i sretan odnos sa samim sobom, koji možemo postići jedino ako smo se realizirali i ako iznova i iznova postižemo svoje potencijale. Ako nismo sami sa sobom zadovoljni, sretni, ispunjeni i realizirani, ni u vezi to nećemo uspjeti biti. A nakon početne zaljubljenosti, svi naši problemi će nam se kao bumerang odbiti o glavu, a s vezom ćemo uskoro postati nesretni, te će ista biti kamen spoticanja u našem životu. Pogrešno je misliti da bi veza mogla biti rješenje za sve naše probleme, jer tada veze upravo i postaju najveći problem u našem životu. Zato, ok je biti sam i uživati u tome. Problem u takvom načinu razmišljanja uglavnom proizlazi iz društvenih okvira i pogleda na svijet koji nam se nameću, govoreći nam da smo ok jedino ako imamo partnera ili partnericu, ako smo se udali ili oženili, no zapitajte se, je li to zaista tako? Čak ćete naići i na mnoštvo ponekad i “stručnih” psiholoških mišljenja i savjeta uvaženih stručnjaka, koji će vam lijepo
objasniti što to nije uredu s vama ako niste u vezi, ako ste sami…koja psihopatologija to uzrokuje i potiče, i zbog kojih nedostataka vam se upravo i događa to da ste sami. Objasnit će vam što to ne valja s vama. No je li to zaista tako? Sa svih strana – društvenih, stručnih, medijskih, itd. – bombardirani smo sa idejama da vrijedimo jedino ako smo u vezi. I možda je i to jedan od razloga zbog čega se tako puno ljudi trudi ostati u nesretnim vezama, koje ih žuljaju kao cipele tri broja manje… Možda? Često se pitam što bi bilo sa životom moje bake da se je odlučila za drukčiji životni put od onog kojeg je odabrala, s obzirom da je većinu svojeg života provela u depresiji, zbog nesretnog braka… Moja baka je cijeli život bila nečija žena i nikada nije otkrila tko je zapravo ona…
I sada vas pitam: Jeste li i vi u vezi ili “bez veze”?
Ako ste slučajno bez veze, zapamtite: vi ste sve, samo nikada ne „bez veze“! Jer za sretnu vezu, prvo treba naučiti biti bez veze, ako se uopće i odlučite za vezu, jer ne moraju baš svi biti sretni samo ako su u vezi…
Ima jedna priča o čovjeku koji je na poklon dobio skupocjeni sat te ga je odlučio prodati. Ušao je u prvu zlatarnicu i zlataru ponudio sat za 10 zlatnika. Zlatar je, naravno, bez razmišljanja odmah kupio sat, ali ga je zanimalo zašto ga je čovjek prodao za samo 10 zlatnika, pa ga je to i pitao. A čovjek ga je u čuđenju gledao, upitavši se postoji li uopće veći broj od 10? Pa on ga je prodao za najviše što zna da postoji…
