Potaknuta situacijom u društvu i trenutnim zbivanjima na području socijale, razmišljam: Još u starom Rimu su se narodu “mazale” oči besplatnim kruhom i gladijatorskim borbama. Već tada se je mogla vidjeti tendencija ljudi da se težište sa pravog problema skrene “narodnim cirkusom” koji uključuje linčovanje i žrtvovanje drugih. Puk se je vrlo lako mogao zadovoljiti na takav način, uživao je u gladijatorskim borbama… Poznato? Govori se da je povijest učiteljica života, no nekako mi se čini da ni danas još uvijek nismo puno naučili, te nas je očito još uvijek lako zadovoljiti kruhom i igrama koje nam kreiraju. A možda bi nam do sada već trebalo biti jasno čemu gladijatorke borbe služe. I kako to da se tolike mase uvijek iznova povedu i opčine s njima?
Povijest nas uči kako postoje moćnici na pozicijama moći koji stoje iza kulisa, promatraju, te izravno imaju koristi od igri, kojima se obmanjuje običan puk. No oni nisu ti koji izravno organiziraju gladijatorske borbe, to je posao dobro nam znanih “cirkusanata”, koji iz svojega neznanja, ali i taštine i osobnih interesa, organiziraju te iste borbe, ne znajući zapravo što čine. Oni nam svako malo prirede nekakav spektakl, koji njima osobno daje na važnosti, nesvjesni svoje gluposti i bedastoće, kao niti onoga što s njime zapravo postižu, uspijevajući okupirati veće mase ljudi koje se na taj način može zadovoljiti. Možda se sada pitate kako je to moguće? Kako je moguće već toliko stoljeća za redom, uvijek na jednu te istu foru “zamazati” oči javnosti? Možda se pitate jesu li široke mase uopće sposobne kritički razmišljati? E pa vidite, tu bi nam mogla pomoći istraživanja s područja psihologije masa, koja kažu da mase, kao ni vođe istih ne računaju na logiku i istinu, a ponajmanje na znanost.
Ako se pitate kako je moguće da se mase toliko povedu za nekom krivom idejom i upadnu u zamku osuđivanja drugih i linčovanja, sjetite se samo nacističke Njemačke. Nakon 1. svjetskog rata njemački narod je jako osiromašio i teško je bilo živjeti u tadašnjoj Njemačkoj, a upravo je to bilo plodno tlo za ideologiju i krive ideje. I kao da su jadni jedva dočekali da sav svoj jad i sve svoje frustracije usmjere na Židove i neke druge, po toj ideologiji “manje” vrijedne narode. Je li vam sada bar malo jasniji mehanizam po kojem mase dobiju potrebu okriviti nekoga za nešto i linčovati ga? Je li vam bar malo jasniji mehanizam zaključivanja na osnovu nelogičkih ideja i rješenja, te mehanizam rješavanja vlastitih frustracija? Poznato?
Jeste li se možda nedavno zapitali koliko je u našoj državi gladnih, koliko beskućnika, koliko bez posla, kako većina naroda uopće i preživljava s tim bijednim plaćama, itd… I što onda da očekujemo od zdravstva, socijale i svih onih sustava koji bi trebali služiti za dobrobit nas građana? Koliko se zapravo ulaže u te sustave i koliko se uopće i može uložiti… Moj grad je nedavno bio europska prijestolnica kulture. Vozim se sa sestrom u autu i ona gleda kroz prozor i govori: ” Pazi ti ovo: prijestolnica kulture, a pogledaj ti te fasade, to smeće, pogledaj oko sebe, sve skupa izgleda kao neki zabačeni dio Afganistana.” A gdje smo mi u to vrijeme: Jesmo li u areni, aplaudiramo li, pozivamo li na javni linč i čekamo da borbe otpočnu? Pitate li se onda koja je funkcija javnog linča? Što je zemlja siromašnija, što ima više problema i manje mogućnosti, to su ljudi spremniji na javni linč, jer je to jedan od boljih načina kako vlastite frustracije usmjeriti prema drugima i izbaciti ih iz sebe.
Evo uzmimo u obzirom nedavna zbivanja na području socijale: ne mogu a da se ne zapitam koja je to logika po kojoj takozvane “ekspert” majke nude ideje i rješenja za pojedine probleme? Po čemu su one zapravo ekspertne i kompetentne za pitanja skrbi i zaštite djece i obitelji u sustavu socijalne skrbi? Po tome što su majke? Ok, idemo onda preispitati tu njihovu ulogu majke:
Što zapravo možemo očekivati od majke koja svoje vlastito dijete koristi kao objekt, slika ga i objavljuje po raznim društvenim mrežama s ciljem vlastite promocije? Što možemo očekivati da tuđu djecu neće upotrijebiti za vlastitu promociju? Razmislite malo, ako je netko sposoban vlastito dijete koristiti kao objekt, kako mislite da će se odnositi prema tuđoj djeci? A opet vidi nas u areni aplaudiramo, prozivamo, potičemo na borbe gladijatora i vičemo: “Neka igre otpočnu!”
Opet se pitam, što možemo očekivati od majke koja svoje izjave i reakcije opravdava brigom, suosjećanjem i iznimnom emotivnošću prema drugoj djeci, ukratko svojim majčinskim instinktima. Po drugoj strani ti isti majčinski instinkti su kod nje zakazali kada je spremno postala partnerica oženjenom muškarcu čija je žena bila trudna, a već su i imali dvoje djece. Tada nije imala dovoljno suosjećanja, ni majčinskih instinkata niti za tu djecu, niti za tu trudnu ženu, a kamoli za malu bebicu koja se je tek trebala roditi… I sama se pitam što to znači? Postoje li onda možda u tim slučajevima “ekspert” majki dvostruka mjerila i pravila kada su druga djeca u pitanju, kada ih treba staviti kao prioritet, kada ona trebaju biti važna, kada s njima trebaš suosjećati i boriti se za njih, a kada ne… Kakva je onda to ekspertnost moguća kod takvih majki? I nije li upravo trenutna situacija u društvu plodno tlo za javni linč, prebacivanje odgovornosti na druge i nuđenje instant rješenja “odmah i sada”? Nije li upravo takva situacija pogodna za ideje i rješenja “ekspert ” majki?
A vidi nas, povodimo se kao pomahnitala masa, divljamo i skačemo u areni, aplaudiramo i pozivamo na gladijatorske borbe. Vičemo sa tribina: “Neka igre otpočnu!”
Što sam ja sada zapravo učinila? Jeste li se barem malo zapitali koja je bila logika mojeg načina razmišljanja? Na koji način sam ja opisala te “ekspert” majke? Otkriti ću vam tajnu: sa pozicije moći i pozicije znanja, koje govore kako ja zapravo znam sve o njima i o njihovom moralu s obzirom na to da sam ponegdje nešto pročitala o njima… Pa vas sad pitam, iako to u novinama i na društvenim mrežama i može izgledati upravo tako kako sam i opisala, i ja možda i mogu imati takvu sliku o njima, mogu li ja zaista biti ekspert za njihov život i njihov moralni status? Imam li ja dovoljno informacija za to? Mogu li ja zapravo znati koji je njihov životni put i što stoji iza njihovih priča?
Sad me zanima, jeste li se ikada zapitali kako to da onda one, te “ekspert” majke, mogu nastupati u javnosti iz pozicije moći i znanja, na osnovu informacija i znanja koje imaju? Kako onda one zapravo mogu sve “znati i razumjeti”, koje onda to one čarobne moći imaju?
Nedavno sam pročitala kako su zapravo oni najnesretniji, upravo i oni koji procjenjuju druge i sude im, dok se sretni ljudi stalno preispitaju i trude biti bolji…
Pitam vas: Jesmo li u areni? Aplaudirate ili i potičete gladijatorske borbe?
….
E pa dobro onda: “Dajte nam kruha i igara!!!”
Povijest se ponavlja…
