Osobno me je užasno potresla smrt malene djevojčice i to na više nivoa: kao osobu, kao majku, ali i kao stručnjaka koji već dugi niz godina radi sa obiteljima. Ipak moram priznati da me je najviše potreslo kao majku, jer i sama imam samo nešto malo stariju djevojčicu, te sam se vrlo lako identificirala sa nedavnim događajem, no nisam poželjela nikoga staviti u zatvor, oduzeti mu licencu, niti ga na bilo koji način linčovati, iako je cijela situacija na mene djelovala prilično emotivno. Pitate se zbog čega? Možda upravo zato što imam određena potrebna znanja i iskustvo koji mi pomažu da ne dolazim do pogrešnih zaključaka i ne brkam kruške i jabuke… Svjesna sam da su nam sada potreba rješenja, a ne stvaranje novih problema!!!
No čini mi se da su nekako uvijek najglasniji upravo oni najneupućeniji i najmanje educirani, koji uvijek iznova i iznova traže nekog novog krivca i upiru prstom u nekoga, kao da će to riješiti postojeći problem. Digne se medijska halabuka, nađe se žrtvena janjadi i onda opet sve po starom… Jeste li se zapitali: je li to zaista način na koji možemo nešto promijeniti? Konstantno ponavljamo jedne te iste pokušaje “rješavanja” problema koji bi trebali dovesti do željenih promjena, kao da već odavno nismo mogli shvatiti da ti jedni te isti načini ne dovode do željenih promjena, već samo stvaraju još i dodatne probleme kojima se
moramo baviti. Možda bi sad konačno više bilo vrijeme da se zapitamo kako dalje drukčije?
I upravo zbog toga osjećam osobnu odgovornost progovoriti o nekim stvarima s obzirom sam i sama dugi niz godina bila dio sustava socijalne skrbi. Jer naravno da će ti najneukiji i najmanje educirani, biti i najglasniji ako mi ostali šutimo, jer upravo naša šutnja stvara prostor njihovoj galami. Čini mi se da su se opet pobrkale kruške i jabuke, pa se nasilnom komunikacijom pokušava riješiti nasilje, zaboravljajući onu staru dobro poznatu: sila silu rađa (bia bian tiktei).
Nekako mi se čini da se upravo težište sa pravog problema koji se odnosi na pitanja stručnog rada sa obiteljima u sustavu socijalne skrbi, pomiče na traženje žrtvenog jarca, dok se upirući prstom u druge, otvaraju prostori za medijsku pozornost i kreiranje nekakvog vlastitog medijskog imidža. Osobno ne mogu direktno govoriti o slučaju iz Nove Gradiška, jer nemam potrebne informacije za to, ali tako niti mnogi drugi koji su već prozvali “odgovorne” još manje mogu
govoriti o istome, jer jednako kao niti ja nemaju potrebne informacije, s time da još uz to nemaju niti dovoljno znanja, ni iskustava na temelju kojeg bi bili sposobni nešto adekvatno zaključiti i ponuditi funkcionalna rješenja, kao što se i vidi iz njihovog načina djelovanja.
Neću ponavljati već više puta rečeno koliki bi zapravo trebali biti normativi obitelji po stručnom djelatniku u sustavu socijalne skrbi, (namjerno nisam napisala socijalnom radniku, jer socijalni radnici nisu jedini stručni djelatnici sustava socijalne skrbi i mislim da je i to važno da se zna). Upravo su te brojke sa koliko obitelji i/ili korisnika je realno da jedna osoba radi, već toliko puta prevrtane kada se govori o propustima u radu sa obiteljima, pa se iskreno nadam da smo svjesni preopterećenosti ljudi koji rade u tom sustavu, kao i toga da nisu čarobnjaci da bi se kvalitetno mogli posvetiti tolikom broju ljudi s kojima bi trebali raditi.
Ovim tekstom bi voljela otvoriti ideje i pitanja kako bi mogli drukčije u sustavu socijalne skrbi kada govorimo o radu sa obiteljima, kao i podijeliti svoje osobno iskustvo o manjkavosti samog sustava, odnosno o tome što bi po mojem mišljenju bilo potrebno za kvalitetan i adekvatan rad sa obiteljima. Pa krenimo redom…
Ljudi nakon završenog fakulteta koji nam svima daje jedno opće znanje, a nikako ne specifično, ulaze u sustav te se od njih očekuje da sve znaju. Liječnicima recimo po završenom fakultetu država financira određene specijalizacije s ciljem pridobivanja specifičnih znanja, potrebnih za rad na određenim područjima. Nitko od liječnika koji je završio medicinski fakultet, nakon završenog stažiranja ne očekuje da uđe u kiruršku salu i bude kirurg, već mu država za isto plaća potrebnu specijalizaciju. No od stručnih djelatnika sustava socijalne skrbi se točno to očekuje. Ja vas sada pitam: koliko u sustavu socijalne skrbi imamo recimo obiteljskih terapeuta koji imaju potrebna specifična znanja za rad sa obiteljima? A koliko je u sustavu zapravo obitelji kojima je potrebno takvo specifično znanje? Pa vas opet pitam: koliko se je novaca izdvojilo za edukacije djelatnika sustava socijalne skrbi u bilo kojem psihoterapijskom specijalističkom području?
Nakon završenog fakulteta koji nam daje neko opće znanje, bi se tek trebalo početi učiti i specijalizirati za rad u specifičnim područjima, a to je ljudima iz sustava socijalne skrbi onemogućeno, ako ne računamo pokoji seminarčić, predavanje ili ponekad možda čak i kongres, na koji nije uvijek moguće otići, jer se nema novaca… A sve skupa ponajviše služi da se zadovolji forma… Ja ovdje ističem potrebu za pravim specifičnim, odnosno specijalističkim edukacijama unutar psihoterapijskih pravaca, uključujući i pripadajući rad na sebi kroz individualnu i grupnu terapiju, jer i ljudi iz sustava socijalne skrbi su samo ljudi
sa svojim problemima, strahovima i frustracijama, tj. sa svim onim životnim izazovima, kao i svi ostali, a trebaju raditi sa najosjetljivijim skupinama.
Slijedeći po meni iznimno važan problem o kojom bismo trebali progovoriti, kada govorimo o radu sa rizičnim obiteljima, s kojima sam i sama radila dugi niz godina, je da je za većinu takvih obitelji potreban intenzivan savjetodavno – terapijski rad koji bi se odvijao više puta tjedno i u kojem bi trebala sudjelovati bar tri stručna djelatnika istovremeno. S ciljem da jedan vodi savjetodavno-terapeutskih rad, a druga dva da promatraju i reflektiraju ono što se događa unutar savjetodavno-terapijskog procesa, s obzirom da se upravo na takav način osvještavaju slijepe pjege, koje nam nesvjesno mogu promaknuti, pa ne vidimo bitne stvari koje se događaju unutar obitelji, a često su i ključne za rad sa istom. Mišljenja sam da su za kvalitetan rad sa obiteljima iznimno važni takvi mobilni reflektirajući timovi koji bi odlazili u obitelji, a iz osobnog iskustva navodima kako je s velikim brojem obitelji potreban upravo intenzivan rad. A trenutno se intenzivan rad sa obitelji u sustavu socijalne skrbi temelji većinom na mjeri nadzora koju može voditi bilo tko tko je završio fakultet humanističkog smjera, dok sama mjera podrazumijeva jedan do dva dolaska u obitelj tjedno osobe koja uglavnom nema specifična znanja, ni vještine za rad sa takvim obiteljima. A svjesni smo kako niti nema puno voditelja, koje je ponekad zaista teško naći, s obzirom na iznimno malu naknadu koja se za taj posao plaća. No nažalost u ovom trenutku je to najviše i najbolje što postoji u sustavu socijalne skrbi za rad sa obiteljima. Pa kakve onda rezultate uopće možemo i očekivati u radu sa obiteljima? Što onda očekujemo od tog jednog čovjeka koji je ušao u obitelji i možda ni sam ne zna što ga je snašlo? Što očekujemo da sa sobom ponese čarobnu kuglu koja će mu pomoći vidjeti i predvidjeti što se točno s obitelji događa i tko će kako reagirati u budućnosti? A svi znamo da čarobne kugle ne postoje… A da niti ne govorim o potrebi individualne i grupne supervizije koja bi se morala na redovnoj bazi omogućiti djelatnicima s obzirom na posao koji obavljaju, kao i mogućnost uključivanja u individualnu i/ili grupnu psihoterapiju ili savjetovanje radi sagorijevanja zbog preopterećenost, rizičnosti i specifičnosti samog posla. No važno je za znati da čak i kada bi zadovoljili sve te uvjete, uvijek postoji mogućnost, naravno u puno, puno manjoj mjeri, da se ovakvi događaji dogode, jer ljudi, bar koliko sam ja upoznata, nemaju sposobnost čitanja misli i predviđanja budućnosti. Oni u okviru svojeg znanja i kompetencija uglavnom u danom trenutku čine najbolje što mogu i znaju.
Slijedeći problem koji bi istaknula je problem prostornih uvjeta rada u Centrima za socijalnu skrb. Kada korisnik ili obitelj dođe u Centar za socijalnu skrb na razgovor, procjenu obiteljskih prilika ili dijagnostiku, odnosno savjetovanje pa i psihoterapiju, kod onih koji su se sami dugi niz godina educirali za isto, velika većina Centara nema zadovoljene prostorne uvjete. Što to znači? E vidite, to vam znači da dolazite govoriti o svojim najintimnijim stvarima, tajnama koje brižno čuvate od očiju drugih i o svojim problemima u kancelariju punu nepoznatih ljudi, jer neki djelatnici, zbog nedostatka prostora, sjede skupa u istoj
prostoriji. Pa vas sad pitam: biste li vi voljeli doći na intimni savjetodavno-terapeutski razgovor, procjenu ili dijagnostiku u sobu punu nepoznatih ljudi? Biste li tada uopće govorili o svojim intimni stvarima koje vas muče, a o kojima je važno prvo progovoriti da bi se uopće i mogle početi rješavati… U ovom slučaju bi bilo važno za početak stvoriti prostorne uvjete za rad: jedan djelatnik, jedna kancelarija.
Godinama sam osobno riskirala vlastiti život, kao i mnogi moji kolege, ulaskom u različite obitelji s kojima sam radila, s obzirom da uvjeti za taj rad nisu bili zadovoljavajući. Za mene je u životu bila prekretnica kada sam postala majka, tada sam presložila svoje prioritete i otišla iz sustava, zbog iznimno loših uvjeta rada u kojima sam bila primorana biti čarobnjak iz dana u dan. A da sam ostala, tko zna, moglo se i meni nešto ovakvo dogoditi, uz svo moje znanje, predanost, trud i posvećenost obiteljima s kojima sam radila… Mislim da bi o radu s obiteljima i što je potrebno promijeniti u istome, trebali progovoriti ljudi koji i sami imaju iskustvo takvog rada, jer nas to može dovesti do željenih promjena, u nadi da naše riječi i ideje neće dočekati gluhe uši…
A kada želimo naći dežurnog krivca, uvijek će nam to nekako i uspjeti. I čini se da je možda i najlakše upirati prstom u druge zbog čega se dijete nije izdvojilo iz obitelji i spasilo od majke zlostavljačice ili roditelja zlostavljača, onda kada se je moglo?! A da se je recimo prije dvije godine dijete oduzelo majci, opet bi se u nekoga upiralo prstom, da zašto se je jadnoj žrtvi obiteljskog nasilja oduzelo dijete?! I tako u krug oni needucirani, bez iskustava, ali nekako uvijek i najglasniji, iznova i iznova upiru prstom i samo nas dublje i dublje zakopavaju u postojeće i novonastale probleme, te se s time skreće pažnja sa stvarnih poteškoća u sustavu socijalne skrbi na kojima je potrebno početi raditi. Jer nije problem ono što nas definira, već način na koji se nosimo s njime. A kao što vidite niti dinamika obitelji nije tako linearna, niti crno-bijela, pa ne postoje ili samo grozni zlostavljači ili samo pak nevine žrtve, stvari su unutar same obitelji puno kompleksnije od toga i upravo nam je zbog toga potrebno znanje, te nas jedino ono može dovesti do željenih rješenja.
A ovo što sam napisala je nažalost samo jedan djelić onoga što je potrebno mijenjati u sustavu socijalne skrbi želimo li početi raditi sa obiteljima na adekvatan i funkcionalan način.
