Veliki broj ljudi se barem jednom u životu susreo sa napadima panike, onim osjećam kada misliš će se nešto strašno dogoditi, a ne znaš možeš li se zaštititi od toga.
Ljudi koji su imali takvo iskustvo najčešće su mislili da će doživjeti srčani ili moždani udar, da će poludjeli… ali to se nikada nije dogodilo, jer su panični napadi, koliko god neugodni, naši mehanizmi kako se nositi sa određenim poteškoćama.
U velikom broju slučajeva do napada panike dolazi kada vlastite tjelesne reakcije, kao npr. određene osjećaje (ljutnju, tugu, anksioznost, itd…) i/ili fiziološke reakcije (naporan rad, naglo ustajanje, probavljanje pojedene hrane, itd…) tumačimo kao katastrofu, pa mislimo da nešto nije uredu s našim zdravljem.
Često pokušaj rješavanja paničnih napada upravo postaje i problem, jer kako određene stimuluse prepoznajemo kao životno ugrožavajuće, strah koji se javlja u tom slučaju ima funkciju spašavanja našeg života, odnosno preživljavanja, te upravo taj strah koji u ovom slučaju ima funkciju rješenja problema, postaje problem koji još više potiče panične napade i na taj način se zavrtimo u krug iz kojeg nam se čini da nema izlaza. Tako npr. lupanje srca možemo doživjeti kao predinfarktno stanje, koje u nama aktivira strah, koji bi nam zapravo trebao pomoći da preživimo, no tada se u krv izlučuje adrenalin koji dodatno pojačava lupanje srca i tako u krug.
Ono što sam kroz rad s ljudima koji imaju takve poteškoće naučila je da panični napadi zapravo imaju svoju funkciju. Oni nam signaliziraju kako u našem životu postoji nešto s čime nismo zadovoljni, kako nam je potrebna određena promjena i da smo sada spremni za nju.
Iako neugodni, pomažu nam da postignemo život koji želimo, s kojim ćemo biti zadovoljni. Potiču nas na kvalitetne promjene i zapravo su često početak našeg novog, boljeg života.
Panični napadi su naša prilika za boljim životom, mali djelovi nas koje ne smijemo zaboraviti slušati, a psihoterapija nam pomože postići promjene na određenim područjima važnim za nas i pomaže nam poslušati što panični napadi govore.
Bio jednom jedan čovjek koji je pola svog radnog vijeka proveo kao portir u javnoj kući u malome kraju. No jednog dana se je promijenio vlasnik javne kuće. Novi vlasnik ju je odlučio modernizirali, pa je među ostalim, uveo i pisanje izvješća o radu na dnevnoj bazi.
Kako portir nije znao pisati, dobio je otkaz. A kako je bio vješt sa alatom, te je i u javnoj kući povremeno znao popravljati stvari, odlučio je taj način preživjeti. Prvo je morao kupiti alat, a do obližnje tvornice alata je putovao dva dana i onda još dva dana nazad do svog malog kraja. Kada je došao doma, dočekao ga susjed, majstor koji je prvo mislio posuditi od njega određeni alat, no onda je došao na Ideju da bi ga mogao od njega otkupiti uz određenu naknadu i putne troškove, jer je bio prezaposlen da bi mogao putovati do tvornice alata. Ubrzo su i ostali mještani, kojima je zbog posla bilo nezgodno toliko dugo putovati, počeli kupovati alat od njega, a on je prvo na mjesečnoj, a kasnije na tjednoj bazi putovao u tvornicu alata. Ubrzo je otvorio mali dućančić za koji se je vrlo brzo pročulo, te su i stanovnici okolnih krajeva počeli u njemu kupovati, kako bi izbjegli dugo putovanje do tvornice alata. Mali dućančić je s vremenom prerastao u veliki, a bivši portir iz javne kuće je postao najbogatiji čovjek u svome kraju. Kako je bio dobrog srca i plemenite duše, odlučio je mjestu pokloniti novu školu, jer je stara bila već oronula i dotrajala. Na otvorenju nove škole, priznanje mu je osobno predao gradonačelnik, koji ga je uz ravnatelja škole zamolio da se potpiše na prvu stranicu zapisnika škole. Kada je rekao da ne zna pisati, gradonačelnik ga je u čudu zapitao što bi zapravo u životu tek bio da je znao pisati, na što mu je on odgovorio da bi bio portir u javnoj kući.
“Nije svako zlo za zlo.”
